Nisam u Splitu odrastao, samo sam bio fascinirani promatrač i posjetitelj cijeli svoj život. Uz ovaj grad me ne veže ništa, niti mi je netko porijeklom iz Splita, otac je iz Zagore, mater je iz Rijeke, niti sam ovdje živio osim kada sam tu dolazi kratko i često, ali pečat koji je na mene ovaj grad imao je nemjerljiv.
Na ovom raskrižju geoloških eona i plamenih vjetrova eola, gdje su ljudi drugačiji, gdje se na malom prostoru vidi sve; vide tri kulture, vidi nekoliko rasa u onom starom smislu, ovdje gdje su virusi kao danas radili štetu, ali radili su je cijelu povijest, a grad se uvijek tome uspijevao suprotstaviti i naći neki svoj način...
Količina, kvantum talenta i ljepote koji postoji na ovom malom prostoru između Omiša i Segeta je debelo natprosječna, ne nalazim ga nigdje u Europi. Ovaj grad možda nije toliko napredovao industrijski, možda nije napredovao u novčarskoj povijesti svijeta, ali gdje god zagrebeš, talent, energija, strast, želja, rezultati.
Nekidan sam razgovarao sa Zvonom Bobanom, sada drugim čovjekom UEFA-a, i pričamo o gusarskom pokušaju američkih investitora da zarade još koju milijardu na formiranju Superlige i pitaš se - kada je dovoljno novaca, koliko još milijardi treba da budeš sretan. I onda se prisjetim vremena svog dječaštva, vremena kada sam ljeti znao doći iz Sinja u Split vidjeti grad, stadion, vidjeti Hajduk. Obavezno bih kupio olovne dijabole za zračnu pušku jer toga u Sinju nije bilo za kupiti. Grad je bio neuredan, luka je bila smrdljiva. Danas je ljepši i čišći nego ikad. Ali je to bio poseban grad. U sjećanju su mi dan danas njihova lica. Mešković, Đodi, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. Ta ekipa mahom rodom odavde; od Srinjina odakle su Mužinići, preko Rožića iz Trogira, Radunice odakle je Jure Jerković, Kaštel Lukšića gdje je odrastao Slaviša Žungul, napola Srbin iz Požarevca, napola ludi Dalmatinac i genijalac, sve to skupa - taj prostor možda malo veći od novog Zagreba dao je toliki talent i toliku organizacijsku sposobnost da je godinama palio i žario europskim nogometom. Možda nije došao do vrha, ali to gdje je došao ne nalazim nijedan primjer u Europi da je jedna takva mala zajednica, da ne kažem rod, dala takvu kvalitetu koja je bila spoj talenta i rada.
Ovo vam ne govorim zbog Hajduka, nekada sam bio lud za tim, više nisam. Sada navijam za hrvatsku reprezentaciju, ne jer sam u ulozi hrvatskog predsjednika. Navijao sam za Hajduk, ali sam prema navijaštvu i svemu onome što ide uz navijaštvo, a ide i divljaštvo kojeg nekada nije bilo, hladniji nego što sam bio u mladim danima.
To je slika, nekakav bljesak Dalmacije u mom oku, koju sam doživljavao ne samo kroz pjesme Miše Kovača, nego Hajduk, kroz splitska ljeta, vrućinu, vlagu, zagušljivost, a opet neviđenu jedinstvenu ljepotu. Ovaj mali prostor, veliki narod, veliki, zanimljivi ljudi, lijepi ako hoćete, i ta naša Hrvatska koju moramo čuvati i ne sanjati da će nas biti 10 ili 20 milijuna. Norvežana ima 5 milijuna i ne fali im ništa. Bitno je da se držimo, da stremimo najboljem, da budemo svjesni svojih talenata i ograničenja i da budemo svjesni da nema takve nacije u Europi u kojoj unutar četiri milijuna ljudi postoje tolike različitosti, tolike kulture, kuhinje, običaji, povijest. Sve to mogu rijetki, u tome vidim hrvatsku snagu. Sve drugo je posao. Uzimajmo novac iz EU jer tamo nismo iz velikih ideala, nego radi pristojnih praktičnih ideala. Novac, to je ono što nas zanima, EU fondovi, jer to daje smisao činjenici da smo EU poklonili dio svog suvereniteta.
Zdravi i veseli bili, želim vam sve najbolje, a tebi dragi Andro želim, znamo se već 30 godina, još iz trošne sobe na Zrinjevcu, da vrime učini lipo...
