Ansambl Opere splitskog HNK-a izveo je i treću „Milu Gojsalića“, herojsku operu o mladoj junakinji koja je svojom žrtvom spasila poljički kraj od Turaka. Uz članove orkestra, zbora i baleta HNK-a Split pod dirigentskom palicom maestra Ive Lipanovića i režijom Ozrena Prohića u glavnim su se ulogama predstavili: Terezija Kusanović/Irena Parlov kao Mila, Ivica Šarić kao Milin otac, knez Ivan, Stjepan Franetović kao Milin zaručnik Petar Kulišić, Mate Akrap/Božo Župić kao Kolumbat i Ivica Čikeš kao Mehmed Topan-paša. U ostalim su ulogama nastupili Marko Lasić kao Petrov brat, Goran Velić kao poljički glasnik, Vlatko Belas kao Sejid Beg, Lovre Gujinović/Špiro Boban kao Izuran Alija, Joško Tranfić kao Bimbaša, Matej Predojević Perić/Vinko Maroević kao Mujezin, Matej Predojević Perić, Matija Škiljo, Matej Akrap i Mateo Đikić kao turski vojnici, Denis Tomić kao Mujo i Dario Tvrdić kao Husein.
Scenografiju potpisuje Vesna Režić, kostimografiju Tea Bašić, koreografiju i scenski pokret Maja Huber, oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, oblikovanje tona Damir Punda, dizajn videa i asistenciju scenografije Nikolina Kuzmić, suradnica je redatelja Jelena Bosančić, oglavlja je izradila Ankica Matijaš, a zbor je uvježbao Veton Marevci.
„Mila Gojsalića“ jedna je od tri velike hrvatske junačke opere, a Split ju je jedva dočekao – naime, praizvedena je 1960., a premijerno postavljena samo još jednom – 1995. pod ravnanjem maestra Bareze. Ovaj kraj očekivano podržava i obožava legendu o hrabroj djevojci, arhetipskoj junakinji neobično nalik na Marulićevu Juditu. Lijepa i hrabra Mila u poljičkoj je legendi poznata kao žrtva koja je, bacivši goruću baklju u barutanu turskog logora, spasila svoj kraj. Priprema je ove opere isticala neka zanimljiva mjesta – obje su protagonistkinje, Terezija Kusanović i Irena Parlov, inspiraciju izvlačile iz svojih života – Kusanović u vlastitom podrijetlu, kao Poljičanka po majci, Parlov kao Sarajka koja duboko osjeća ratnu tematiku.
Nacionalni prvak, bas Ivica Čikeš, našao se u nimalo jednostavnoj poziciji – zahtjevnoj baritonskoj ulozi Topan-paše. Nažalost, prva je premijera ostala u sjećanju zbog prekida i dulje odgode, upravo zbog zdravstvenog stanja Ivice Čikeša, no kad sve sumiramo, odgledavši sve izvedbe – možda je tako moralo i biti. Svibanjska je „Mila“ bila za klasu bolja od prve. Pompozno najavljivana opera s nabacivanjem „mrvica“ većeg dijela kreativnog tima potpirivala je maštu, a na nekim se komadima, moramo reći – maestralno raspala. Srećom – pjevači nisu razočarali.
„Mila Gojsalića“ u Prohićevoj viziji počinje kao isječak iz etnografskog muzeja – s jedne je strane u staklenoj vitrini narodna nošnja, s druge Filip Radoš u ulozi Guslara u dramatičnom prologu o zemlji mučenika. Na povišenoj platformi članovi su baletnog ansambla, veći dio koreografije kao statične, ali vrlo uvjerljive i graciozne figure ili nijemi promatrači zbivanja. Slijedi Milina prosidba, očev pristanak i oduševljenje zaručnika Petra Kulišića. Zbor je u svim izvedbama imao vrlo tanak ulazak u operu, ritmički neuigran s orkestrom. Svoj su maksimum počeli pokazivati tek u pobjedničko-herojskim dijelovima. Ono što posebno rastužuje i iritira već u prvom činu prikaz je poljičke omladine, ali i čitava njihovog kraja. Ako bismo mogli pristati na znatno ublaženu verziju narodne nošnje (jer izrađene su tako da se zbor mogao slobodno kretati i ostale su vjerne tradiciji barem u bojama), teško je shvatiti koncepciju u kojoj se bezazlena seoska druženja prikazuju kao razularena veselja na rubu vulgarnosti. Zavođenja koja graniče s degutantnima (kolektivna ispipavanja, „jahanja“ i sveopći Moulin Rouge) ozbiljno propituju treba li u ovoj verziji zaboraviti da se radnja odvija u Knežiji Poljičkoj sredinom 17. stoljeća. Ples (twist) na toj istoj zabavi ne zaslužuje ni komentar u kontekstu povijesne reinterpretacije.
Kao da sve to nije dovoljno da se gledatelj u prvome činu poprilično razočara, oblikovanje je svjetla i videoprojekcija dotuklo ono malo atmosfere što je proizveo orkestar, junački izvlačeći Gotovčevu gustu i zahtjevnu partituru. Bljedunjavo zeleno svjetlo, osim što je smrt za umjetničku fotografiju i vizualni dojam, stalno je plesalo u izmaglici i na lošim mjestima udaralo u plastificirani dio koji glumi staklo između muzeja i stvarnosti, a vrhunac su metaforike koja je ostala nejasna baš svakome sugovorniku kojega smo za isto pitali – projekcije. Okomite i vodoravne crne pruge pa red nečega što sliči na domine, bljeskovi pravokutnika dok solistice krvare emocijama u „Odi zemlji“, potom i mrlja koju neki iščitavaju kao proždiranje teritorija, neki kao tamnu emociju, a na kraju dana – ostade samo nerazjašnjena mrlja, vizualno otužna, isprana i priči potpuno neadekvatna – kao i veći dio pozornice. Prazni označitelj i enciklopedijska definicija one nesretne stare „Što je pjesnik htio reći“. Sreća je zbilja u tome što zbor i solisti znaju zagospodariti pozornicom i ostati fokusiranih lica, jer da su pogledi bili fiksirani na priču, koja nudi svu atraktivnost svijeta, od izvedbe bi se pamtilo jedno veliko ništa. Dodajmo ktome sramotno (ne)lektoriran tekst (titl) u kojem su bljeskali neologizmi kao „bliještave“, „domačine“, „jeli tuga“, „ja daču“, „isćupaću“, „preobućen“ i slično i lako se stekne dojam da nekima ni pet odgoda ne bi bilo dovoljno da Gotovca i ovo epohalno djelo shvate iole ozbiljno.
A sada o onome što zaslužuje ovacije, naklon i duboko poštovanje. Krenimo od takozvanih „malih“ uloga. Često se kaže da je ekipa jaka onoliko koliko je jak njezin najslabiji član. Preoblikujmo to ovako – ansambl je jak koliko je jaka najmanja uloga. Od glasnogovornika preko mujezina do turskih vojnika – apsolutno su svi s poštovanjem i razumijevanjem iznijeli svoje uloge. Solisti su zaslužni za nemalen broj trenutaka u kojima se ježite od ljepote – predivni, kristalni i dramatični glasovi oba Kolumbata (Mate Akrap i Božo Župić), iznimno emotivan, odmjeren i odlično usklađen duet zaručnika (Terezije Kusanović kao Mile, osobito zanimljive u trenucima prkosa – dubinama i svojevrsnim duelima s ocem i Kolumbatom, i Stjepana Franetovića kao Petra Kulišića), moćna, prkosna, tehnički vrhunska i pamtljiva „Oda zemlji“ u suverenoj izvedbi Irene Parlov (kod koje valja istaknuti vidljiv pjevački „trening“ – fraze otpjevane u cijelosti, konzistentne visine i jasna izdržavanja tona), bahati i povrijeđeni Mehmed-paša u svom punom sjaju (Ivica Čikeš) u potresnim scenama s obje Mile, gdje objema pjevačicama treba odati priznanje ne samo za pjevački, nego i za glumački dio – prkosna Mila koja se tobože slama i podaje neprijateljskom paši dio je koji se gleda na rubu suza, kao i nevjerojatna zaručnikova tužaljka nad smrtno ranjenom Milom u nezaboravnoj izvedbi Stjepana Franetovića. Nikako ne smijemo izostaviti pobjedničku pjesmu zbora koja je puninom glasa i divnom bojom ispunila svaki centimetar teatra, kao i sjajan fokus koji su članovi baleta držali baš svake sekunde nastupa. Na kraju, ovo je mnogim solistima možda bio i najveći zalogaj u karijeri. Mila je „skokovita“ uloga, s izuzetno zahtjevnim promjenama emocija, samim time i visina i dinamike. Od prkosne do prestrašene, od ranjene do odlučne, od ishitrene do junakinje – sve je to trebalo izvesti s mnogo takta i razumijevanja, ne istrošivši glas već u prvome činu. Za takvu ulogu, pa i zbor čije su dionice izuzetno teške, pogotovo dinamički, imalo bi se razumijevanja i na sitnim nesavršenostima, no takvo razumijevanje izmiče kad se radi o promašenoj koncepciji priče.
I opet, kad je jasno kao dan da je cijeli ansambl, na čelu sa solistima koji su ostavili dušu na pozornici, vrijedan tko zna koliko izvedbi i ovacija, opet ostaje žaljenje za svime propuštenim. Možda bolje rečeno – površno shvaćenim i iščitanim. Greške se događaju i greške se mogu ispraviti – dokaz je spretan završetak „Ode zemlji“ u zborskoj izvedbi 6.5., koji je na premijeri zbog nesporazuma s dirigentom od junačkog kraja gotovo napravio debakl. Veličina je u želji i mogućnosti da se mijenja nabolje. Ostaje nejasno da netko tko iz umjetničke perspektive promatra Milu koja bi trebala bakljom zapaliti barutanu i dići cijeli turski tabor u zrak pristaje na uzimanje crna batrljka, bez ikakve naznake vatre i ognja (kao da je libreto ove legende potpuno zanemariva stavka!), nekakav „bum“ i tobožnju junačku smrt na bljedunjavoj pozornici na kojoj, usput budi rečeno, nema nijednog Turčina. Očekivati da je netko ipak mogao naznačiti kakav trag Poljica, tabora, boja i ognja – u ovom je slučaju očito tražiti previše. Šteta upravo zbog toga što velik dio sjajna ansambla ovu priču osjeća duboko svojom, šteta jer je publika s mnogo ljubavi i poštovanja pozdravila njihovu izvedbu, šteta, na kraju krajeva, što se nije s poštovanjem iščitalo mnogo toga dostupna o povijesti ovoga kraja i o razvoju ove legende koju ćemo, na kraju, najljepše pamtiti ako smo u trenutku dirljivih izvedbi „Ode zemlji“ – zatvorili oči.
