Subota je. Sjedim na Rivi. Sunce mi godi u krilu. Gledam kolonu ljudi kako hodaju sređeni kao na nekoj modnoj pisti. Nemaju cilj. Samo hodaju. Zgodna mama drži dijete za ruku i priča na mobitel. Traži mjesto u izlogu. Djevojčica ima plavi kaputić. Smije se i gleda me. Kroz njene sjajne oči misli mi odlutaju. Ne samo misli, već i osjećaji. Neka druga djevojčica drži me za ruku. Vodi me kroz grad. Ili ono što je nekad bio grad. Gazimo po krhotinama kuća i krovova. To bi valjda trebala biti ulica. A ovo oko nas kuće. Na haubi stojadina vrana. Sita. Mrtvi ljudi leže ukočeni pod slojem prašine sljepljene krvlju. Zaustavljamo se. Pred nama kolona. Ljudi, u čijim očima je bol. Samo hodaju. Nemaju cilj. Slušamo pjesmu. Miris baruta. I alkohola. Mrtvačka glava vijori na crnoj zastavi. Ovdje je došla smrt. Uvukla se u čovjeka. I psa. I ciglu. U sve. Djevojčica me čvrsto drži za ruku. Vodi me dalje. Dolazimo do nekog trga. Na njemu vojska. Ili nešto nalik vojsci. Pucaju u zrak. Slave. Reporter uzbuđeno govori u kameru: „Vukovar je opet slobodan“. Gledam bradato stvorenje kako okreće jedan leš i prevrće mu po kaputu. Što li mu još može uzeti? Prilazi mi jedan od njih i stavlja nož pod vrat. Ne osjećam više stisak ruke. Gdje je ona?
Što ćete popit? Molim? Što ćete popit? - pita konobar. Uh. Veliku kavu sa mlijekom, molim vas i čašu vode. Uzdahnem duboko. Smije mi se ona mala djevojčica u plavom kaputu. Njena mama još priča na mobitel. Pored mene dva penzionera pričaju o nekom Horvatinčiću. Ili tako nešto. Zamisli, ubio je čovjeka, a na slobodi je. Sramota. Kakva nepravda...
