Nedjelja je. Budi me tišina. Ustajem i sa balkona ritualno gledam svitanje. Čujem samo sebe. Razgovaram o današnjem danu. Danu poslije. Ako ikad odem u onu Irsku, biti će to zbog ovog današnjeg dana. Razmišljam kao i lani. Je li moguće da za ono jučer nitko nikad nije odgovarao? Je li to moguće? Je li moguće da smo okrenuli glavu od tolike tragedije i krenuli prema nekoj našoj boljoj budućnosti? A što je s njihovom budućnosti? I što mi to vidimo u našoj budućnosti? Što?
Ja čak i u ovom suncu što se diže iznad Biokova vidim krv. I već sada znam da će i dogodine na današni svanuti krvavo.
Samo za strahotu sa ove fotografije, u našim bi zatvorima trebalo biti barem 100 ljudi. Ali nije NITKO. A prošlo je četvrt stoljeća. I što onda možemo očekivati od države i institucija? Da zatvore lupeže? Prevarante? Plagijatore? Korumpirane? Ubojice jednog ili dva čovjeka? A pustili su sve ove koji su ubili cijeli grad. Ne jedan.
I SVI oni koji su učinili onoliko zlo i danas misle da su činili dobro. Da su oslobađali. A to nije dobro. I dok god je i jedan takav negdje u našem susjedstvu vlak za budućnost bi trebao pričekati
Meni se čini da je Vukovar samo tragično ponavljanje tragedije i povijesti u kojoj su se pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde događala „oslobođenja“. I čini mi se da se djeca tih oslobođenja silno trude sakriti njihove krvave tragove, a ukazivati na tuđe. I čini mi se da ni za jedno, ni za drugo, ni za treće, NITKO nije u Hrvatskom zatvoru. NITKO. I čini mi se da bi nas toga trebalo biti SRAM, a možda i STRAH. I silno bih volio da mi se to samo čini. Silno bih volio.
Ipak, veseli me da pored silnog truda i ubijanja, sakrivanja i laganja, nisu uspjeli ubiti vjeru i ljubav. Vjeru da žrtva nije bila uzaludna. I ljubav prema Hrvatskoj.
Ali jako sam zabrinut. Zabrinut je se stvara platforma da se tragedija negdje i nekad ponovii po treći put. Znam da je ponavljanje tragedije farsa. Ne znam kako se zove ponavljanje farse. Ima li to uopće ime? Ili smo to svi mi?
