Svog nebeskog zaštitnika sv. Roka, župa Medov Dolac, ustanovljena 1760. godine, svečano je proslavila tijekom subote. Svečanu misu u staroj župnoj crkvi nebeskog zaštitnika iz 1760. godine, koja počinje procesijom s kipom sv. Roka oko župne crkve, s početkom u 10 sati, predvodio je župnik don Mario Čagalj uz don Miroslava Vidovića.
Vruć dan nije spriječio rijeke vjernika da dođu na misno slavlje, od kojih su mnogi "potegnuli" iz raznih krajeva Dalmacije, Hrvatske, pa i Europe.
Povodom blagdana sv. Roka u župnoj kući porazgovarali smo s don Marijem Čagljem.
– Naša župa je nekad bila stara kapelanija stare župe Zagvozd koja je u to vrijeme, u 17. i 18. stoljeću, bila duhovni centar. Župa je samostalna već više od 200 godina i od početka je bila posvećena sv. Roku, zaštitniku kužnih bolesnika – započinje don Mario.
Župa spala na jedva sto stanovnika
Naglašava da je nekada župa brojala preko tisuću duša, dok danas jedva prelazi brojku od stotinu. – To možemo zahvaliti drugom dijelu naše župe, Dobrinčima, filijalnom dijelu gdje imamo dosta djece i mladih obitelji, čak i područnu školu – ističe.
Govoreći o sv. Roku, don Mario podsjeća da je riječ o svecu iz Montpelliera u Francuskoj. – Njegova priča iz Srednjeg vijeka govori o teškim vremenima tadašnje Europe koju je pogodio stravični val bubonske kuge. Svaki put u blagdansko vrijeme sjećamo se tih teških dana. U našim krajevima ima dosta crkvica sv. Roka, što je znak da smo čak i u drugom dijelu 19. stoljeća imali problema s kugom – objašnjava, dodajući kako tada nije bilo ni medicinskog ni tehnološkog razvoja, a ni higijenskih navika.
Osvrće se i na sadašnje stanje u župi. – Župa Sv. Roka u Medovom Docu je jedna od župa Splitsko-dalmatinske županije koja posljednjih godina bilježi veliki pad broja ljudi, prvenstveno zbog odlaska u potrazi za boljim životom. Ovo malo što je ostalo podržava duhovni život. Ljudi navrate za blagdane, mnogi obnavljaju svoje kuće, ali trajno su tu tek kada umru, – kaže sa žaljenjem.
Blagdan u medovljanskoj kući
Dodaje kako je župa Medov Dolac zajedno s Grabovcem danas pod pastirskom skrbi jednog svećenika – njega samog. – Inače sam rodom iz Medova Doca, rođen 15. svibnja 1971. godine. Polako postajem svjestan da sam u zreloj životnoj dobi. Kako će biti ubuduće, prepuštam Božjoj providnosti. Dok smo tu, pokušat ćemo animirati duhovni život. Ljudi se rado odazovu, susretljivi su, a postoji i manja grupa koja želi da župa ima svoju životnu dinamiku, – naglašava.
Prisjetio se i kako izgleda prosječni blagdan u medovljanskoj kući: – U prvoj polovici blagdanskog dana je sv. misa s procesijom i kipom sv. Roka koji smo nedavno obnovili u radionici Stuflesser u Tirolu, tradicionalnim graditeljima crkvenih oltara i kipova. Na svečanu misu uvijek dođe svećenik gost, a ove godine to je bio don Miroslav Vidović, župnik Biorina i bivši generalni vikar. Bilo je svečano uz pjesmu i sveto slavlje. Nakon toga slijedi bogata trpeza i slatko druženje, uz radosno zajedništvo ljetnog dana koji polako miriše na jesen.
Velikani Medova Doca
Medov Dolac je šira javnost upoznala i kroz svoje poznate sinove i kćeri. – To je naš Ivan Raos, pjesnik i pisac, koji je u svojim trilogijama toliko puta opisao ovaj naš kraj nazivajući ga “vječno nasmijanim nebom”. Koliko god ovo bila gudura kojom su često prolazile tuge i nevolje, ljudi ovog kraja uvijek su nalazili načina za životni optimizam, – ističe don Mario.
Ponosi se i drugim istaknutim osobama iz župe. – Imamo iznimno nadarenog pjesnika i svećenika, don Ivana Marijana Čaglja, kao i simpatičan broj svećenika, časnih sestara te ljudi na profesorskim katedrama, liječnika, odvjetnika, znanstvenika i društvenih radnika. Uvijek smo cijenili intelekt i borili se za svoje mjesto pod suncem, pokušavajući ovom svijetu dati svoj mali pečat. Mislim da smo u tome uspjeli, – zaključuje.
