Mate Granić, dugogodišnji hrvatski diplomat i bivši ministar vanjskih poslova, bio je jedan od ključnih ljudi u pripremama za vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Kao glavni Tuđmanov čovjek za vanjsku politiku, odigrao je presudnu ulogu u međunarodnom pozicioniranju Hrvatske i osiguravanju diplomatske podrške bez koje oslobađanje okupiranih teritorija ne bi bilo moguće. Povodom 30. obljetnice Oluje, Granić, najdugovječniji Tuđmanov ministar, ekskluzivno za Dalmaciju Danas prisjeća se političkih i vojnih koraka koji su prethodili najvažnijoj operaciji u hrvatskoj povijesti.
„Da se Hrvatska nije obranila od velikosrpske agresije, nikada ne bismo bili međunarodno priznati 15. siječnja 1992., a za to su najzaslužniji hrvatski branitelji, predsjednik Tuđman osobno i Vlada demokratskog jedinstva. Isto tako, da Hrvatska vojska u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja nije u kratkom vremenu uspjela osloboditi okupirana područja, imali bismo ogromne međunarodne probleme. Za našu pobjedu najzaslužniji su Hrvatska vojska, Specijalna policija, predsjednik Tuđman i ministar Šušak.“
Kako je bila pripremljena vojno-redarstvena operacija Oluja?
„Jedno su bile vojne pripreme koje su započele 1993. godine, a vodili su ih ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman. Tada smo jačali Hrvatsku vojsku i veze sa saveznicima, posebno sa Sjedinjenim Američkim Državama. Time je Hrvatska bila spremna kada je predsjednik Tuđman donio odluku o oslobađanju okupiranih područja. Drugi, jednako važan dio, bila je diplomatska i vanjskopolitička aktivnost. Prvi veliki korak dogodio se 1. listopada 1993. donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a broj 871, koja je, rekao bih, temelj i majka svih rezolucija, kojom su tzv. UNPA-područja proglašena okupiranim dijelovima Republike Hrvatske, a Beograd označen odgovornim za etničko čišćenje i stradanja Hrvata i nesrba. Bez te rezolucije nikada ne bismo mogli izvesti Oluju.
Vrlo je važno bilo i donošenje rezolucije Glavne skupštine UN-a 49/43 u prosincu 1994. godine.“
Koja je bila uloga Washingtonskih pregovora i Plana Z4?
„Na našu inicijativu došlo je do Washingtonskih pregovora i zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka – rat je zaustavljen doslovno u 24 sata. Time je snažno porastao ugled Hrvatske. Kasnije smo prihvatili pregovore o tzv. Planu Z4 – nikada ga, naglašavam, nikada u tom obliku ne bismo prihvatili, ali je predsjednik Tuđman mudro pristao na razgovore. Kada je 31. siječnja 1995. Milan Martić, samozvani predsjednik takozvane Krajine, odbio primiti plan američkog veleposlanika Galbraitha, znali smo da imamo slobodne ruke. Rekao sam tada predsjedniku Tuđmanu: ‘Sada, osim SAD-a, Njemačke i Svete Stolice, imamo još jednog moćnog saveznika – dragog Boga.’ Predsjednik se na to nasmijao i time smo završili razgovor.
Nakon toga, predsjednik Tuđman imao je vrlo koristan razgovor u Kopenhagenu s potpredsjednikom SAD-a Alom Goreom, usmjeren na pitanja rješavanja naših okupiranih područja i zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini.“
Kako su Bljesak i Splitska deklaracija utjecali na odluku o Oluji?
„Nakon odbijanja mirne reintegracije, Hrvatska je pokrenula briljantnu operaciju Bljesak kojom je oslobođena zapadna Slavonija. Nije bilo civilnih žrtava, a već sljedeći dan odveo sam diplomatski zbor na oslobođeno područje. Time smo dodatno ojačali međunarodni ugled Hrvatske. Potom je uslijedila tragedija genocida u Srebrenici. Dana 16. i 17. srpnja 1995. na Brijune je došao turski predsjednik Demirel i sa suznim očima molio nas da pomognemo Bošnjacima jer je prijetio pad Bihaća. Bio je tu i veleposlanik Galbraith te njemački veleposlanik. Nikada nisam vidio tako važnog političara, predsjednika jedne velike zemlje kao što je Turska, da tako iskreno moli za pomoć. Rečeno nam je: 'Bošnjaci su na koljenima, morate im pomoći.'
Kad je Demirel otišao, predsjednik Tuđman se konzultirao sa mnom i ministrom Šuškom, i pitao jesmo li spremni za akciju. Šušak je odlučno rekao: ‘Predsjedniče, spremni smo odmah.’
Bitno je bilo pomoći, jer bi padom Bihaća zločin, tragedija i genocid bili još veći nego u Srebrenici.
Predsjednik mi je tada rekao da pripremim diplomatski okvir akcije. Dana 18. srpnja zamolio sam svog pomoćnika, veleposlanika Biščevića, i rekao mu što treba napraviti i pripremiti. Savjetovao sam tada da predsjednik Izetbegović pismeno zamoli predsjednika Tuđmana za vojnu pomoć.
Dana 22. srpnja predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su deklaraciju kojom je Hrvatska pružila vojnu pomoć Bihaću. Potpisivanje se održalo u Vili Dalmacija, u nazočnosti brojnih stranih novinara. Hrvatska vojska spasila je Bihać. Dana 31. srpnja, na Brijunima, na sastanku s vojnim vrhom, predsjednik Tuđman donio je načelnu odluku o Oluji.“
Koliko je važna bila podrška SAD-a i međunarodne zajednice?
„Bez podrške SAD-a i međunarodne zajednice Oluja ne bi bila moguća. Velik doprinos imala je i naša sjajna misija u UN-u, na čelu s veleposlanicima Mariom Nobilom, Drobnjakom, mladim Pelicarićem, gospođom Mladineo. Tijekom priprema održali smo brojne razgovore s američkim dužnosnicima, ali nikada nismo izričito tražili ‘zeleno svjetlo’, niti su nam ga oni formalno dali. Ipak, znali smo kako će se ponašati i bilo je ključno da operacija bude kratka i s minimalnim civilnim žrtvama.
Nakon toga dolazi do ključnog sastanka VONS-a 3. kolovoza 1995. u 11 sati, gdje je donesena konačna odluka o početku akcije. Međunarodna zajednica znala je da Hrvatska nešto priprema. Mene su zamolili da ispitam reakciju SAD-a. Nakon razgovora zaključili smo da je trenutak pravi.
Tog dana, na traženje Stoltenberga (koji je imao podršku Velike Britanije, Francuske i Rusije), održani su razgovori s pobunjenim Srbima u Ženevi. Naše izaslanstvo, po uputi predsjednika Tuđmana, činili su dužnosnici koji su se bavili unutarnjom politikom – vodio ga je Ivić Pašalić, a članovi su bili Vesna Škare Ožbolt, general Stipetić, Smiljan Reljić. Oni su obavili odličan posao u skladu sa zadatkom predsjednika Tuđmana: da ne prihvaćaju ništa što ne podrazumijeva trenutnu reintegraciju okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Važan razgovor u Pentagonu toga je dana obavio veleposlanik Žužul.
Predsjednik Tuđman je donio odluku da operacija Oluja započne – i svi smo bili složni.“
Je li Rusija tada stvarala probleme Hrvatskoj?
„Iako je postojalo tradicionalno prijateljstvo između Rusije i Srbije, s Rusijom smo tada imali korektne odnose. S ministrima vanjskih poslova, uključujući Sergeja Lavrova, imao sam radne ručkove i dobru suradnju. Nisu nam pravili ozbiljne prepreke. Ipak, najvažnija pomoć Hrvatskoj došla je iz Sjedinjenih Američkih Država.“
Kako je tekla sama operacija Oluja i diplomatski pritisci tijekom nje?
„Dan prije operacije u Splitu sam dočekao francuskog ministra vanjskih poslova. Kada me pitao što se događa, rekao sam da pobunjeni Srbi odbijaju mirnu reintegraciju. Odmah me pitao: ‘Krećete li ujutro?’ Odgovorio sam da krećemo, da će biti kratko i čisto. Nije bilo pritiska da odustanemo – samo upozorenje na poštivanje humanitarnog prava.
Operacija je započela 4. kolovoza i završila nakon 84 sata – 8. kolovoza 1995. Drugi dan pozvali su me u Ženevu na sastanak s glavnim tajnikom NATO-a i europskim diplomatima. Pitali su me možemo li stati. Odgovorio sam da ne možemo i da možemo razgovarati samo o humanitarnim pitanjima. Predsjednik Tuđman mi je tada rekao: ‘Mate, čvrsto se drži.’ Tako je i bilo – rekao sam im da ćemo završiti veliku operaciju u 48 sati, a manje u nekoliko dana.
Nakon oslobođenja otišli smo u Knin – uz međunarodno priznanje, to je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu. Predsjednik Tuđman nikada nije izgledao tako sretno.“
