Povodom 34. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske razgovarali smo s Matom Granićem, jednim od ključnih aktera hrvatske diplomacije u najtežim godinama stvaranja države. Kao potpredsjednik ratne Vlade demokratskog jedinstva i glavni pregovarač s agresorskom JNA, Granić je izravno sudjelovao u procesima koji su Hrvatskoj otvorili put prema međunarodnoj afirmaciji. U razgovoru se prisjeća odluka predsjednika Franje Tuđmana, preokreta u međunarodnoj zajednici, uloge Svete Stolice i Njemačke, ali i osobnih trenutaka koji su obilježili povijesni 15. siječnja 1992. godine.
Gospodine Granić, bili ste potpredsjednik ratne Vlade demokratskog jedinstva u presudnim i velikim danima stvaranja Hrvatske, glavni pregovarač sa agresorskom JNA, kasnije najdugovječniji Tuđmanov ministar, kao ministar vanjskih poslova, danas je 34. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
"1991. godine u ožujku predsjednik Tuđman je donio dvije važne državničke odluke, prvo je prekinuo pregovore bivših predsjednika republika bivše države jer je vidio da Slobodan Milošević ne želi ništa drugo osim velike Srbije, drugo je predložio raspisivanje referenduma o suverenosti koji je plebiscitarno prošao, 94 posto građana je podržalo suverenost Republike Hrvatske, a 83 posto je izišlo. Na temelju toga referenduma predsjednik Tuđman je predložio Hrvatskom saboru da donese Deklaraciju o suverenosti i Ustavnu odluku. U tom trenutku mi smo imali podršku samo Sv. oca Ivana Pavla II., Svete stolice i Alojza Mocka, austrijskog ministra vanjskih poslova i vicekancelara, i nikoga više.
Nije nas podržavala Europska zajednica koja je podržavala opstanak Jugoslavije, demokratizaciju, tržišno gospodarstvo, ali i isto tako nisu nas podržavale ni Sjedinjene Američke Države koje su bile koncentrirane na Bliski istok i Pustinjsku oluju. I u tim trenucima, tek nakon naše odluke, odluke Hrvatskog sabora, europska trojka došla je u Hrvatsku Dok je u Hrvatskoj boravila europska trojka, predsjednik Tuđman potpisao je Brijunski memorandum kojim je sve skupa odgođeno za tri mjeseca. Reakcija velikosrpske politike Slobodana Miloševića i bivše Jugoslavije bila je brutalna agresija na Hrvatsku. Hrvatska se branila. Njemačka nas je počela podržavati i podupirati naš suverenitet, odnosno pravo da dobijemo suverenu hrvatsku državu. To je bilo u drugoj polovici kolovoza 1991.godine. Uspješno smo se obranili uz velike žrtve.
Posebno se ističu epopeje Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika, kao i mnogih drugih gradova koji su bili žrtve brutalne velikosrpske agresije. Nakon toga došlo je do promjene klime u međunarodnoj zajednici, osobito nakon pada Vukovara i zločina koji su tada počinjeni. Potrebno je naglasiti da se tada stvorilo jedinstvo u borbi za međunarodno priznanje. Treba napomenuti da uvjeti za međunarodno priznanje su bili odluka Banditerove misije, velikog francuskog pravnika. 7. prosinca je Banditerova komisija odlučila da se bivša država Jugoslavija raspada te da nove republike mogu postati suverene države ako ispune određene uvjete. To je bio prvi polazni dokument koji je definirao status republika u bivšoj Jugoslaviji, a koji sam ja, nakon dvomjesečnih pregovora, potpisao 8. prosinca.
Glavni događaji bili su sljedeći: prvo, uspostava supervizorske strukture; zatim je dogovoren trajni prekid vatre, koji je potpisao ministar Šušak, 2. siječnja 1992. godine. Nakon toga slijedilo je prihvaćanje Vanceovog plana, dolazak mirovnih snaga, donošenje Ustavnog zakona o zaštiti manjina, prvenstveno srpske, te pozitivno mišljenje European monitoring mission ili europskih promatrača. Ključni događaj u vezi s tim dogodio se u noći sa 16. na 17. prosinca 1991. godine u Luksemburgu, na sastanku ministara vanjskih poslova. Hans‑Dietrich Genscher, ministar vanjskih poslova Njemačke i bliski suradnik kancelara Kohla, najprije je uvjerio Francusku, a potom i Veliku Britaniju, uz pomoć Holstermanna, danskog ministra vanjskih poslova, i Elissa, ministra vanjskih poslova Belgije. Tada je odlučeno da u roku od mjesec dana da sve države koje ispune uvjete, među kojima posebno Hrvatska i Slovenija, mogu postati suverene države. Sve druge države koje su nastale nakon raspada Jugoslavije morale su također ispuniti određene uvjete."
Sjećate li se nečeg posebnog iz tih odlučujućih dana?
"Hans‑Dietrich Genscher mi je ovo ispričao pet godina kasnije, kada smo obilježavali petu obljetnicu međunarodnog priznanja, u kasnim večernjim satima, u pivnici Medvedgrad.
Još jedna anegdota: Sveta Stolica nas je priznala dva dana ranije nego što nas je međunarodno priznala Europska zajednica. Europska zajednica priznala nas je 15. siječnja, a Sveta Stolica 13. siječnja .
Taj događaj vezan je uz kardinala Angelozija, koji je došao u Hrvatsku na Badnjak i posjetio kardinala Kuharića. Ja sam tada vodio kardinala Angelozija, a u pratnji je bio i kardinal Kuharić. Na prvoj liniji fronte, u malom mjestu Brijest, pokazao sam im malu srušenu crkvu. Njemu se išle suze i Kardinal Angelozi se iznenadio i upitao: „Što ja mogu učiniti za Hrvatsku?“ Ja sam mu tada rekao: Da nas Sveta Stolica prizna dva dana ranije. On je odgovorio da će učiniti sve što može.
Nakon otprilike dva sata vratili smo se u Zagreb. Kardinal Kuharić me nazvao jer su oni bili na ručku, i prenio da kardinal Angelozi moli predsjednika Tuđmana da što hitnije napiše pismo Svetom Ocu, papi Ivanu Pavlu II, i zamoli ga za međunarodno priznanje i podršku. Predsjednik Tuđman je to odmah učinio; u roku otprilike sat vremena pismo je bilo spremno. Ja sam ga predao kardinalu Kuhariću i kardinalu Angeloziju , i tako je Sveta Stolica dva dana ranije priznala Hrvatsku."
Kako se vi osobno sjećate samog dana 15. siječnja 1992.?
"Dan međunarodnog priznanja proslavljen je u Vladi, naravno, bez previše ceremonijalnog, ali s posebnim značenjem.
Taj dan bio je jedan od najsretnijih dana u mom životu, naravno, slično kao i 5. kolovoza 1995. godine u Kninu, kada je predsjednik Tuđman podizao hrvatsku zastavu. Tog dana, ujutro u Vladi, gledali smo televiziju, dok je predsjednik obavljao, naravno, hitne poslove, i pratili smo vijesti da vidimo koje nas države priznaju. Nakon toga imali smo radnu večeru s Joséom Marijom Mendiluseom, naveo sam to i u mojoj knjizi, koji je bio zadužen za prognanike i izbjeglice kao predstavnik visokog komesarijata za Hrvatsku i ovu regiju. U 20 sati sam došao kući i sa suprugom i obitelji sam otvorio jednu flašu pjenušca to proslavio . Naravno gledao sam predsjednika Tuđmana na televiziji koji je beskrajno sretan izgledao na placu, na trgu Bana Jelačića jer je to bio jedan od njegovih najsretnijih dana i naglašavam za međunarodno priznanje Republike Hrvatske su najzaslužniji predsjednik Tuđman osobno, Vlada demokratskog jedinstva i hrvatski branitelji jer da Hrvatska nije bila obranjena nikad ne bi došlo do međunarodnog priznanja i nikad ne bi stvorili suverenu Hrvatsku državu i to nikad ne smijemo zaboraviti."
Gospodine Granić, na ovaj dan je i obljetnica mirne reintegracije Vukovara i Hrvatskog Podunavlja, ona je primjer u svijetu, primjer u diplomaciji?
"Prva dana dana pregovora u Daytonu, dakle o mirovnom sporazumu o Bosni i Hercegovini , o završetku rata u Bosni i Hercegovini . Mi smo razgovarali dakle isključivo o mirnoj integraciji Hrvatskog Podunavlja. Predsjednik Tuđman, ja i Hrvoje Šarinić , sa druge strane su bili Milošević te ministar Milutinović . Sudjelovali su i Holbrooke, glavni američki pregovarač, i njegov pomoćnik Christopher. Uspjeli smo postići sve bitno: prvo, da cilj bude mirna reintegracija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske; drugo, dogovor o trajanju misije i vođenju misije od strane američkih predstavnika. Kasnije smo dobili i generala Clarka, koji je bio istovremeno i general, diplomat i povjesničar, jednog sjajnog čovjeka i da praktički mirovne snage imaju jedini cilj da pomognu mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja . Na kraju, to je bila najuspješnija u povijesti mirovna operacija Ujedinjenih naroda, nema nijedne slične takvog uspjeha."
