[Sivo]Za Dalmaciju Danas piše mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije[KRAJ]
[VELIKO-SLOVO]D[KRAJ-VELIKO-SLOVO]ok se djeca opušteno spuštaju niz tobogan na igralištu, jedan dio roditelja je u laganoj panici: ”Lovre, pazi, past ćeš!” ”Marko, daj mi ruku, ne možeš sam”, „Julija, malo uspori, drži se“. Dijete se vjerojatno pita ”Zbog čega mama misli da ja to ne mogu?”. Svaki roditelj voli svoje dijete i teži tome da ga zaštiti koliko god može. Međutim, često se pretjera u psihičkom i fizičkom zaštićivanju djeteta. Prije par dana na moru, gledam dječaka od 4,5 godina, na nogama je imao zaštitne plastične papučice, oko struka kolut, odijelo za plivanje, navučene rukavice za plivanje i kapu na glavi. Na malom dijelu kože koja je bila izložena suncu, još uvijek se vide tragovi kreme za sunčanje SPF 160. Dječak ulazi u more, pokušava plivati ali jedva se pomjera od koluta, odijela, rukavica i ostalog. Koliko god nije dobro da ne vodimo brigu o djetetu, toliko nije dobro ni pretjerano štititi djecu.
Spremni smo sve probleme rješavati umjesto djece, kada dijete uđe u sukob s drugim djetetom, kada mu drugo dijete uzme igračku, kad zaboravi što je za domaći, kad ne pročita lektiru i sl. U slučajevima zlostavljanja i vršnjačkog nasilja dijete treba našu pomoć ali u svim drugim, može i treba sam. Može i mora osjetiti posljedice svog ponašanja jer ako ga prezaštićujete posljedica nema a onda nema ni učenja iz iskustva.
Ne skidajte trnje s ruža
U strahu da se dijete ne povrijedi, držimo ga pod staklenim zvonom, štitimo od boli, razočarenja i negativnih stvari a onda i onih lijepih iskustava (npr. uspješno svladavanje nekog zadatka ili rješavanje nekog teškog problema). Ako ih previše štitimo, djecu činimo ranjivima lišavajući ih ne samo bolnih iskustava nego i mogućnosti rješavanja problema. Bolna iskustva su dio života i odrastanja kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Djeca ponekad moraju pasti, osjetiti razočarenje, bol, tugu, neki gubitak. Kako će dijete utješiti prijatelja koji je raskrvario koljeno ako to iskustvo nije i sam prošao?
Mnogi roditelji su skloni prezaštitničkom stilu odgoja, što djecu čini nesretnom, uplašenom i manje snalažljivom u raznim životnim situacijama. Pretjerani strahovi vode roditelje ka nerazumnom ograničavanju i sputavanju djeteta.
Svojim ponašanjem šalju djeci poruku kako se ona ne mogu sama nositi sa životnim izazovima odnosno da nisu dovoljno vrijedna ni sposobna. To najčešće dovodi do nedostatka samopouzdanja kod djece. Djeca misle kako njihovi roditelji nemaju povjerenje u njih i sumnjaju u njihovu sposobnost da će sami riješiti svoje probleme. Dijete koje je prezaštićeno, svijet doživljava kao opasno mjesto, jer vidi stalnu brigu oko i za njega. Zbog prevelike želje da zaštite dijete, roditelji zapravo kod djeteta potiču nesamostalnost i nesigurnost. To ne znači da malo dijete treba pustiti samo na igralište, pa nek se snalazi. Naravno da ga roditelj treba poučiti, kako koja sprava funkcionira, pravilima ponašanja i odnosu s drugom djecom. Ali kad za to dođe vrijeme, pustiti ga da stvara vlastita iskustva i pokaže što je naučilo. Roditelji moraju biti svjesni da je trenutak kada djeca postaju neovisna o roditeljima izuzetno važan trenutak u njihovom odrastanju.
Nesamostalna djeca – nesamostalni odrasli
Djeca koja nisu naučena biti samostalna, kada odrastu, bit će nesamostalni odrasli i teže se snalaziti u svijetu odraslih. Takva djeca su uvjerena da ništa ne mogu sama, uvijek im je potreban neki zaštitnik ili vođa koji će ih voditi kroz život – roditelj, prijatelj, partner, kolega...
Na primjer, dok se dijete spušta niz tobogan ili vijugavo vozi svoj bicikl, stisnite zube i pustite ga da padne. Naravno kad procijenite da je pad bezazlen. Pustite ga da shvati da se ništa strašno nije dogodilo. Obavezno ga pohvalite za hrabrost i ustrajnost ako ne odustane od aktivnosti nakon prvog pada. Time pomažete razvoju i rastu samopouzdanja. Dijete će više naučiti od jednog pada s bicikla ili tobogana nego iz neprekidnog upozoravanja roditelja.
Tako djelujete kao podržavajući „treneri”, vodeći i poučavajući dijete te izazivajući ga da preuzme i prihvati rizik, pružate djetetu podršku i pomoć, ali ga ne spašavate od „svih mogućih problema”. Važno je pronaći ravnotežu između pružanja podrške i omogućavanja djeci da sami rješavaju svoje probleme. Ako nepotrebno pomažete djetetu, sputavate njegovu samostalnost, razvijate osjećaj nepovjerenja u njegove sposobnosti, pa će i dijete manje vjerovati u sebe. Budite djeci pomoćno a ne glavno kolo. Nemojte očekivati uspješnog i samostalnog čovjeka ako odgajate dijete ovisno o vama i vašoj pomoći.
Čitamo se!
