Bivši igrač Hajduka Mario Carević bio je gost u Index studiju.

Carević je bio velika nada Hajduka, ali i hrvatskog nogometa. U prvu momčad Bilih upao je 1999. kad je imao samo 17 godina, a na Poljudu je u dva navrata proveo punih sedam godina.

Igrao je još za Al-Ittihad, gdje ga je vodio Tomislav Ivić, bio je član Stuttgarta, nekih belgijskih klubova, a karijeru je završio 2014. u slovenskoj Krki.

Za Hrvatsku A momčad nastupio je samo jednom, iako su u njemu veličine poput Tomislava Ivića vidjele potencijal za puno više domete. Carević danas radi kao pomoćnik u U-20 reprezentaciji, a za Index je govorio o Hajduku, Dinamu, reprezentaciji i odnosima u hrvatskom nogometu.

O Hajduku

Teško mi je pričati o Hajduku jer nisam unutra. Druga su vremena nekad bila, igrali smo za malo novca, čast je bila nositi dres Hajduka. Sad novca nekakvog ima, ali nemam pojma zašto se ovo događa. Dovode se igrači koji to nisu zaslužili. Najgore je kad nas svi žale. Nekad su puno bolje ekipe dolazile u Split pa im je bilo jako teško iščupati pobjedu. Danas se sve promijenilo. Ne znam, možda je prevelik broj stranaca u pitanju. Volim vidjeti naše klince da su u prvom planu. Treba biti neki dobar stranac, ali domaći momci moraju biti nositelji. Kad smo Srna i ja upadali u momčad, nakon SP-a u Francuskoj, tamo su bili Asanović i Bilić. Gledali smo ih ko bogove, kao autoritete i lakše je bilo odrastati tako. Dinamo je u tom pogledu radio jako dobro. Mješavina iskusnih i mladih. Jedna je stvar kad u svlačionici imaš nekog mudonju, koji je autoritet, a drugo je kad imaš poluigrače.

Trener Hajduka?

Naravno da bih pristao. Nemam straha. U ovom trenutku nije realno, ali da, volio bih.

O problemu u Hajduku

Žao mi je što u Splitu svatko bilo kakvu kritiku smatra kao uvredu. Zato se puno mojih suigrača distanciralo od Hajduka. Boli me kad čujem da su bivši igrači uništili klub. Istina, bilo je tu i pijanaca i svega, ali tužno je kad se generalizira. Imamo puno toliko krasnih ljudi dolje, pravih hajdukovaca, ali ne mogu ni blizu kluba doći. Ne razumijem zašto. Kad sam na Maksimiru vidio Marka Mlinarića kako radi individualno s klincima, srce mi je bilo ogromno. Ljudina, igračina, a radi s klincima. Volio bih da je i u Hajduku tako. Svakom klubu bi u interesu trebalo biti da su legende kluba unutra.

O Dinamu

Dinamo se osvježio s igračima Lokomotive. Premda nisu na razini od prije dvije godine, imaju preveliku širinu i dominantni su. Utakmica protiv Ferencvaroša će pokazati u kakvoj su formi. Mislim da će proći i da su bolji.

O sadašnjem sustavu pretkola kvalifikacija za Europu

Možda nije sve fer, ali ni u životu nije sve onako kako bi trebalo biti. Živimo u čudnom vremenu, možda nije najlogičnije sve, ali dobro je i da se igra.

O Bjelici u Osijeku

Iznenadilo me što je došao u Osijek. Nakon uspjeha s Dinamom očekivao sam da će uzeti neki klub iz lige Petice. Zna posao, ima karijeru, govori pet jezika. Super je za ligu njegov dolazak. Osijek ima preduvjete da kroz koju godinu napadne i titulu. Financijski su stabilni, ako budu ciljano dovodili pojačanja, mislim da bi mogli. Tandem Silva i Talys su me oduševili. Moderni igrači europske klase i drago mi je da igraju u HNL-u. Pravi klub mora imati vrhunski skauting. Pola godine ranije vrhunski klub treba raditi na pojačanjima. Ako se pametno momčad slaže, onda ti ne trebaju ni milijuni eura.

O HNL-u nekad i danas

Teško je to uspoređivati. Danas je nogomet puno brži, ali nekad je u svakom klubu bilo takvih majstora. Ne samo u Dinamu i Hajduku nego u Varteksu i Šibeniku. Pravih španera. Liga je dobra. Imali smo Lokomotivu lani koja je bila sjajna, ali problem je Tomiću da mu klub proda pet najvažnijih igrača uoči utakmice godine. Osijek je bio dobar, Gorica, Slaven je solidan uvijek i volio bih da budu negdje pri vrhu.

O mladim trenerima u HNL-u

Ima ih, i to je super. Najvažnije je dati mladom treneru vrijeme i kontinuitet. Ako klub stoji iza tebe, onda je to to. Tomić je najbolji primjer. Počeo je jako loše, imao je nekoliko poraza i čak je i on mislio da će morati otići. Ipak, klub je stao iza njega. Kek je bio jako dugo, ali Kek je Rijeci donio titulu, duplu krunu i Rijeka je tada igrala prepoznatljiv nogomet. On je bio taj i logično je da je ostao u Rijeci toliko.

Je li Oreščanin nakon Gzire trebao otići?

Taj poraz je bio najteži u povijesti kluba. S Oreščaninom je igra imala glavu i rep, ali takav poraz te obilježi.

O svom debiju

Čudan debi. Pero Nadoveza je bio trener, a nije bilo publike. Ima sam tremu, naravno. Hajduk me odgojio. Bili su tu Aljoša, Bilić, Štimac, kasnije Srna, Pletikosa, Rapaić, Dejo Računica, Turković… Strašnih igrača je tu bilo.

O Al-Ittihadu

Dogodilo se. Bilo je ponuda jakih klubova, ali se nisu ostvarile. Naravno da bih više volio da sam igrao u Laziju nego u Arabiji, ali tako je bilo. Zvali su me Tomislav Ivić i Špaco. Super je bilo, a tamo sam osvojio i najveći trofej u karijeri. Bio sam prvak Azije. Igrao je sa mnom slavni Srbin Rambo Petković, čudo od igrača. Nije bilo tamo lako živjeti, druga sredina totalno, ali prilagodljiv sam ja lik. Trebalo mi je neko vrijeme za prilagoditi se na novu kulturu, ali navikneš se na sve. Ostali su mi masu para dužni, bili smo na sudu, ali sam im pustio sve jer nisam želio da mi propadne transfer u Stuttgart.

O Tomislavu Iviću

Genijalac. Živio je nogomet 24 sata. Bio je čovjek ispred svog vremena. Rad s njim je bio veliko bogatstvo.

Je li ispunio sav svojoj potencijal?

Znam da je to Ivić više puta rekao. Slažem se. Nisam nezadovoljan karijerom, ali mislim da sam s obzirom na talent morao napraviti više. Imao sam dosta mana, ali problem je što nisam radio na tim manama. Nisam se šlepao, ali trebao sam više raditi individualno koliko sam trebao. Na jednom nivou je prolazio talent, ali za veće stvari sam trebao raditi više. Ne žalim za ničim, ali u podsvijesti mi stoji da sam mogao napraviti više.

O Stuttgartu

Nakon Arabije, nevjerojatno iskustvo. Imali smo Trapattonnija na klupi, super igrače, ali nismo napravili neki rezultat koji smo očekivali i Trapp je morao na pola sezone otići. Vratio sam se u Hajduk, a Stuttgart je tada osvojio Bundesligu.

O mladosti, ludosti

Srna i ja smo kao klinci radili svakakve gluposti, bili smo neozbiljni, ali ništa pretjerano. Srna je čudo od igrača. Radnik, fanatik, koji nije toliko talentom dominirao, koliko je bio samouvjeren u sebe i sve mu se vratilo.

O pozivu Dinama

Nikad me nije zvao Dinamo, zvali su me samo neki agenti bliski Dinamu. Nikad ne bih otišao tamo, ne mrzim nikoga, ali Dinamo je naš najveći rival i mislim da bi pljunuo na svoj dres Hajduka. Jednako tako ne mogu zamisliti Šokotu ili Bišćana u Hajduku. Možda sam malo konzervativan po tom pitanju. U Lokerenu sam igrao sa Šokotom, uvijek smo se natezali tko je bolji klub. Trener nam je bio Janković, Srbin, veliki zvezdaš. Pitao sam ga pred svima: ‘Šefe, koji je veći klub, Dinamo ili Hajduk?’ Rekao je samo diplomatski: ”Samo znam da je Zvezda jedino imala negativan omjer s Hajdukom.” Bilo mi je dosta.

O Niki Kranjčaru

Došao je u Split kao ikona Dinama, a za tako je nešto trebalo imati velika muda. Uvijek je isticao da je dinamovac i zato su ga ljudi još i više cijenili jer je bio iskren. Čudna je Split sredina, zato su ga tako i prihvatili. Divim mu se zbog hrabrosti i zato je ostao u Splitu i danas legenda. Niko je ljudina. U Dinamu je prošao svašta, neki ljudi su mu svašta napravili, ali nikad od njega niste mogli čuti nešto protiv Dinama. Skidam mu kapu na tome.

O sudačkim krađama

Kao sportašu teško je prihvatiti neki previd. Ipak, nekad sam znao reagirati vruće glave da bih sutradan vidio da nisam bio u pravu. Danas je puno bolje suđenje nego u moje vrijeme. Mislim da sam sve rekao s tim.

O najdražim igračima s kojima je igrao

Miki mi je daleko najdraži. Gdje god je igrao obožavali su ga. Računica, Asanović, Bilić, pa Rambo Petković, Mario Gomez… Bilo je super igrača.

O reprezentaciji bez Modrića i Rakitića

Teško mi je to i zamisliti. Toliko su nas zadužili. Ovo podneblje će uvijek imati talenata, ali hoćemo li imati ovakvu ekipu, ne znam. Samo ne bih volio da se u isto vrijeme svi senatori oproste. Tada bi imali problem. Moram pohvaliti i mlade, Vlašića, Brekala, Bradarića, Rebića, Pašalića... Uvijek ćemo imati širinu. S obzirom na uvjete i veličinu, mi smo broj 1. Jedino ćemo morati smanjiti očekivanja. Utakmice protiv Portugala i Francuske nas moraju naučiti da budemo realniji da ne živimo na onom SP-u u Rusiji. Ne možemo se mjeriti s Francuzima, Nijemcima, Španjolcima, ali opet ćemo ih nadjebati na račun talenta.

O Našem Hajduku

Ne znam što bih rekao. Rezultata nema, to je činjenica. Ne želim ništa više komentirati.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime