Operacija Oluja podrazumijevala je uglavnom angažman kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva. Malo je poznato kako je u pripremama oslobodilačke operacije sudjelovala i Hrvatska ratna mornarica koja je bila spremna djelovati svom žestinom da je bila izazvana. Zato što nije, o ovom se manje priča…
Kako su se u prvim godinama Domovinskog rata oslobađala područja uz more i otoci, tako se i sva sila Ratne mornarice Vojske Jugoslavije povukla u Boku Kotorsku. Posljednji okupirani teritorij bilo je Dubrovačko primorje koje je od oslobađanja Slanog u svibnju, do Konavala u listopadu 1992. godine bilo najveći problem za Dubrovnik. Grad je cijenu svog geografskog položaja krvavo platio u nepravednom ratu i izolaciji kojima je bio izložen, piše Morski.
JNA je u svojoj doktrini računala na parolu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, no nikako nisu bili pripravni na činjenicu da će se morati povlačiti iz vlastitih baza i biti ugroženi s apsolutno svih strana od lokalnog stanovništva koje je vojnu vještinu svladavalo upravo na gornjoj paroli. Velika prednost za vrijeme rata bila je upravo razvedenost hrvatske obale i mnoštvo otoka.
Meritum hrvatske vojno-pomorske povijesti, dr. Mithad Kozličić više puta je na svojim sveučilišnim predavanjima spomenuo: „Hrvatska je Bogom dana jer ima nekoliko desetaka nosača aviona!“. Naravno pritom nije mislio na goleme čelične brodske sustave, već otoke koji su se takvima pokazali već u Drugom svjetskom ratu! Nisu bili samo „nosači aviona“ u Domovinskom ratu, već i topničke bitnice poput Žirja, vojno-pomorske baze poput Visa ili pak (što je manje poznato jer se držalo strogom vojnom tajnom), centri radarskog promatranja neprijatelja, poput otočića i svjetionika Sveti Andrija kod Dubrovnika.
HRM za vrijeme operacije Oluja
Večer prije operacije, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska ratna mornarica imala je spreman plan kojim je namjeravala osigurati južni Jadran za slučaj reakcije brodova jugoslavenske flote iz Boke kotorske. Zadaća HRM-a je bila izvoditi protudiverzantsku, protupodmorničku, protubrodsku i proturaketnu obranu te protuminsku borbu.
Dvije raketne topovnjače pozicionirane su u akvatoriju Mljeta i bile su spremne raketno djelovati. Vojni stručnjaci su uvjerenja kako nije došlo do reakcije Ratne mornarice JNA jer se Oluja odvila izuzetno brzo, pa nije bilo vremena a više ni smisla na vojno-pomorsku reakciju. Razloga je nekoliko; prošlo je dovoljno vremena za ustroj i jačanje Hrvatske ratne mornarice i već gore spomenutih kopnenih i otočkih utvrđenja. Samim tim, zbog nedostatka izvidničkih podataka, loše geostrateške pozicije jugoslavenske vojne flote, ali i pada morala nakon prethodno uspješnih bitaka za oslobođenje Dalmacije, odluka o isplovljavanju vojnih brodova iz Boke – nije donesena. Da je i bila, slažu se naši sugovornici, bili bi potopljeni netom nakon izlaska na otvoreno more.
Nije nevažno spomenuti i to kako su za vrijeme Oluje brodovi HRM-a imali još jedan važan zadatak – prevoziti oružane snage u zadarskom sektoru, piše Morski.
Nakon Oluje – operacija Burin
Hercegovački korpus Vojske Republike Srpske je od 1992. do 1995. godine svoju snagu topovima istresao na dubrovačku rivijeru i dolinu Neretve pri čemu je poginuo veliki broj civila, načinili su golemu materijalnu štetu i paraliziran je normalan život stanovništva. Nakon Oluje, Glavni stožer HV-a je za jesen 1995. godine u nastojanju da prekine ove napade, pripremio planove za zauzimanje dijela istočne Hercegovine odakle je djelovalo topništvo srpske vojske. Hrvatska ratna mornarica je i dalje imala zadaću ključne obrane Konavala od napada iz Crne Gore.
Operacija Burin bila je planirana i nužno potrebna operacija Hrvatske vojske koja je imala za cilj zaustavljanje topničkih napada, kao i otklanjanja opasnosti napada Vojske Republike Srpske na potezu Trebinje – Plat čime bi Konavle bile odsječene od Dubrovnika, a u konačnom cilju je Republika Srpska trebala izići na Jadransko more. Da je ova opasnost bila realna, govori podatak da su srpske snage gomilale vojsku u Istočnoj Hercegovini radi upada na teritorij Republike Hrvatske.
Cilj nisu ostvarili, ali uz značajnu materijalnu štetu koju su prouzrokovali, topničkim napadima srpska vojska je od Stona do Konavala ubila 9, a ozlijedila 18 civila.
Zauvijek zahvalni
Tijekom Domovinskog rata, poginulo je 58 pripadnika Hrvatske ratne mornarice, a samo su dva broda izgubljena. Tadašnji predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Franjo Tuđman istakao je u Izvješću o stanju Republike u 1995. podnesenom Hrvatskom saboru u siječnju 1996., kako su se “među pripadnicima Hrvatske ratne mornarice, pod zapovjedništvom admirala Svete Letice, u Domovinskom ratu posebno istakli: kapetan bojnog broda Kuzma Pecotić, pukovnik Zdravko Žuvela, kapetan korvete Mile Čatlak te pripadnici Odreda oružanih brodova Dubrovnik, piše Morski.
