Tri puta u deset dana maskirani nasilnici sijali su strah na ulicama hrvatskih gradova. Na glavnom zagrebačkom trgu, jučer masovna tučnjava – grupa mladića, dijelom maloljetnika, obučenih u crno, napala maturante splitske Pomorske škole koji su organizirano došli na Interliber.
Koji sat prije, na istom je mjestu ekipa N1 bila verbalno napadnuta, a potom je snimatelj i fizički napadnut te ozlijeđen. Više od 600 psihologa na konferenciji u Splitu ovoga je tjedna uputilo poruku da su "duboko zabrinuti" zbog eskalacije nasilja u društvu.
Na tom je skupu bila i jedna od inicijatorica apela, psihologinja Valerija Kanđera, s više od 30 godina iskustva, koja je u N1 Studio uživo našoj Nataši Božić govorila o uzrocima eskalacije nasilja i tome kako si kao društvo možemo pomoći.
"Dan uoči našeg dolaska u Split dogodila se eskalacija o kojoj su svi bili informirani putem medija. Nakon prvog incidenta, u tri dana trajanja naše konferencije, zaredale su situacije i u drugim gradovima. Zaključili smo da moramo reagirati – ne politički, nego jasno i glasno govoriti o tome što je nasilje. Nazovimo nasilje nasiljem, a ne da ga obilazimo kao slona u dnevnoj sobi, praveći se da ga ne vidimo. To je nešto što mi psiholozi već duže vrijeme primjećujemo: kod djece, mladih, obitelji, ali i u široj zajednici. Posvećeni smo radu ne samo s pojedincem, već i s obitelji i zajednicom."
Nakon nemilog događaja u Splitu vidjeli smo kako jedna velika skupina ljudi tvrdi da to nije bilo nasilje, da sudionici nisu bili fizički napadnuti, da nitko nije tukao niti vikao, nego su samo tražili da sudionici napuste prostor. Zašto je to nasilje?
"To je nasilje zato što je kod onih prema kojima je bilo usmjereno izazvalo osjećaj straha i nelagode, gubitak povjerenja i pitanje: jesmo li ovdje dobrodošli? Prema onome što smo vidjeli u medijima, bilo je i ružnih riječi, pa i govora mržnje. Ali čak i da nije, dovoljno je da se nekome unesete u lice iz pozicije moći – fizičke, obrazovne, nacionalne ili vjerske – i ako kod sugovornika izazovete strah, to je nasilje."
Kako prepoznati nasilje – ne samo u ekstremnim slučajevima, nego i u svakodnevnim situacijama?
"Kroz svoj dugogodišnji rad susrećem se ponajprije s vršnjačkim i obiteljskim nasiljem. Rukovodim se mislima američke psihijatrice Virginije Goldner koje prenosim studentima kad god mogu. Prvo: za nasilje nema opravdanja. Što god netko rekao ili učinio, u obitelji ili drugdje – za nasilje nema opravdanja. Drugo: nasilje se može razumjeti, ali ne opravdati. Kao stručnjaci znamo zašto jedna žena ode nakon prve pljuske, a druga trpi 15 godina. Možemo objasniti, ali ne opravdati. Za nasilje nema opravdanja. Treće: oprostiti može samo žrtva. Samo dijete koje je nasilju bilo izloženo može reći "opraštam". Ne mi, ne netko treći."
Je li nasilja uvijek bilo jednako, samo je danas vidljivije zbog društvenih mreža i tehnologije?
Ne. Samo se djelomično slažem da je internet pridonio osjećaju infodemije. Internet, televizija i elektronički mediji postoje već dugo. Ne možemo reći da je ranije bilo isto. Djeca su se i prije potukla, ali nisu crtala svastike, nisu prijetila šestarom, nisu do te mjere ugrožavala sigurnost da odrasla osoba mora sjediti s djetetom da se ono ne bi ozlijedilo – a govorim o nižim razredima osnovne škole. Nasilje je eskaliralo.
Imamo sve više vijesti o nasilju među djecom. Kako smo do toga došli?
"Znaci se vide već u vrtiću, sa šest ili sedam godina. Roditelji su primarno odgovorni za mentalno zdravlje djeteta. Ako pazimo da bebi ne damo ledeno mlijeko, trebamo paziti i da dijete ne svjedoči našim svađama. Često se čuje da roditelji danas puno rade. Ne bih se složila. I prije su radili, ali je važno kvalitetno provesti vrijeme koje imamo. Ako su to četiri sata – neka budu kvalitetna, a ne uz mobitel i usputno pitanje "kako je bilo u školi". Drugi je problem odnos prema nastavnicima. Nekad se nastavnicima vjerovalo. Danas se često vjeruje isključivo djetetu i na nastavnika se ide napadački, kao da on ima korist od "etiketiranja". Treće, pogrešno je vjerovati da će osam radionica o nenasilju “"popraviti" dijete. Djecu treba sustavno učiti empatiji od najranije dobi. Danas djeca od 11–12 godina često ne znaju imenovati vlastite emocije. Ako ne znam što osjećam, kako ću prepoznati tuđe osjećaje? A bez toga – nema empatije."
Koliko su obrazovni i socijalni sustav spremni nositi se s izazovima?
"U svim sustavima radi velik broj kompetentnih i educiranih ljudi. Uvijek će biti i onih koji su nemotivirani – to ne možemo potpuno spriječiti. Ali možemo birati dobre voditelje, jer "riba smrdi od glave". Postoje protokoli, dobro smo umreženi, suradnja s policijom je vrlo dobra. Sustav može reagirati brzo i učinkovito, ali uvijek ima prostora za poboljšanja. Više je problema u individualnim propustima nego u sistemskim greškama."
Koliko se nasilni politički diskurs prelijeva na društvo?
"Ako se mi odrasli osjećamo zatrovano, kako je tek djeci? Političari su javne osobe koje djeca slušaju – možda ne direktno, ali čuju ton, svađu, uvrede. Nasilni diskurs stvara nesigurnost i daje prešutnu dozvolu za nasilje: "Ako oni mogu, zašto ne bih ja?"
Možemo li se zaštititi od nasilja koje dopire iz medija, društvenih mreža, škola, ulice?
"Možemo. Treba ograničiti medijske sadržaje, blokirati profile koji šire mržnju, učiti djecu kako živjeti bez društvenih mreža dan, dva, tri. Treba razgovarati – kod kuće, u školi, na radionicama. Djecu treba učiti kako se zaštititi, kako ignorirati hejtere, kako se maknuti s društvenih mreža. Također, trebamo nuditi kulturne sadržaje – kazalište, izlete, predstave. Ne može sve biti STEM, koliko god STEM bio važan. Djeca trebaju i kulturu, i razgovor, i emocionalno opismenjavanje. Najvažnije je: razgovarajte s djecom. Ne samo "što je bilo u školi?", nego "kako si?", "što je rekao Marko?", "kako si ti reagirao?", "što misliš da učiteljica misli o tome?". Djeca trebaju osjećaj da su viđena i čuvena. Reći im: "Tu sam. Kad poželiš pričati, prestat ću raditi, ugasit ću štednjak, odložiti mobitel. Čut ću te", zaključila je Kanđera.
