Rimska osvajanja Ilirika započela su u 3. stoljeću prije Krista, kada su Rimljani pokušali suzbiti moć ilirskih vladara i trajno osvojiti ovaj prostor. Prvi ilirski rat izbio je 229. godine pr. Kr. protiv kraljice Teute, čija je moćna mornarica ugrožavala rimsku trgovinu. Već 220. godine počinje Drugi ilirski rat protiv Demetrija Hvarskog, koji je prekršio rimske zabrane i pokušao obnoviti ilirsku moć na moru. Nakon dva rata izbio je i treći sukob, a oko 168. pr. Kr. Rim se našao u ratu protiv posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Nakon njegova poraza Ilirik dolazi pod rimsku kontrolu, ali to ne znači potpuni mir. Gotovo dva stoljeća kasnije, od 6. do 9. godine nove ere, izbija najveći ustanak na Balkanu, Batonov ustanak, koji je okupio mnoga ilirska plemena protiv rimskih poreza, nameta i novačenja. Ustanak je bio toliko žestok da je, kako kaže rimski izvor, „car osobno održao govor u Senatu i rekao da će, ako rimske snage ne reagiraju, Iliri u roku od 10 dana biti pred vratima Rima.“ Završio je 9. godine nove ere, nakon krvavih bitaka koje su zadivile i same Rimljane. Rimski kroničari zapisali su stravičan prizor posljednje obrane: „Ponosne ilirske žene s djecom u naručju bacaju se sa zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo. One se ne predaju Rimljanima, a ilirski ratnici oduzimaju sebi život svojim mačevima", poručuje Branko Barišić poznati kao autor YouTube kanala "ArheoBalkan". Njeogov posljednji video o ilirskim gomilama možete pogledati u nastavku:
Krajolik koji pamti duže nego knjige
Na Balkanu danas postoji krajolik koji čuva duže pamćenje od bilo koje knjige: krajolik prekriven tisućama kamenih, nepomičnih, gotovo posve tihih humaka. Na prvi pogled to su tek gomile kamenja, ali kada stanete pred njih, kao da stojite pred vratima vremena. Barišić podsjeća kako „ovo područje nikada nije bilo rub civilizacije, nikakva sporedna pozornica Rima ili mrtvi kut Grčke. Ovo je bio prostor koji je stvarao, a ne samo primio.“ Ovdje su živjeli narodi čija je moć, hrabrost i kultura oblikovala ovaj kraj. Njihov svijet ostao je uklesan u kamen i zakopan pod zemljom, ali i dalje živ.
Tumuli kao spomenici moći, identiteta i vjere
Tumuli – ilirske gomile – jedan su od najprepoznatljivijih i najimpozantnijih oblika monumentalne prapovijesne arhitekture na Balkanu. Iako su na površini tek humci zemlje i kamena, njihova unutrašnjost otkriva kompleksnu strukturu sastavljenu od slojeva lomljenog kamena, zemlje, šljunka, unutarnjih komora građenih od velikih blokova te sekundarnih ukopa koji su dodavani stoljećima kasnije. Oni su bili grobnice elite, ponekad široke i do 40 metara i visoke 20 metara, u kojima se pronalazilo oružje, nakit, keramičke posude. Sve to upućuje na to da su ovdje pokapani vođe, ratnici i uglednici. Mnogi tumuli bili su teritorijalni orijentiri, postavljeni na strateškim i vidljivim mjestima kako bi označavali prostor moći nekog plemena. Drugi su bili sakralna mjesta, ritualni centri s tragovima ognjišta, životinjskih ostataka i posuda, a sve to svjedoči o obredima posvećenima precima. Barišić naglašava: „Naši stari Iliri nisu bili nekakvi pastiri, nekakvi obični primitivci. Sve generacije svjesno su održavale vezu sa svojim precima i svojim najbližima.“
Kopila na Korčuli – jedinstveni dječji grobovi
Jedan od najposebnijih lokaliteta na svijetu nalazi se na Kopili kraj Blata na Korčuli, gdje je otkriveno više od 300 dječjih grobova. Pokojna djeca bila su položena u keramičke posude i u manje grobne strukture, što predstavlja iznimno važan arheološki nalaz. Ovakvi ukopi pokazuju da je status djece kod Ilira bio posebno naglašen, i otkrivaju složenije poimanje zajednice nego što se ranije pretpostavljalo.
Arheološki DNK prapovijesti
Materijal iz tumula – oružje, zaštitna oprema, nakit, keramičke posude, tragovi tekstila i kože, životinjske kosti korištene u ritualima te skeletni ostaci ili ostaci spaljenih pokojnika – jedan je od najvažnijih izvora za razumijevanje prapovijesnih zajednica ovih prostora. No Barišić upozorava: „Većina tumula ne sadrži kacige, oružje ni bogatstva. Nemojte se upuštati u iskapanja, jer se nećete usrećiti nalazima ni karmom koja stiže nakon pljačke groba. A naravno, tu je i stroga zakonska zabrana diranja povijesnih lokaliteta.“ Tumuli su raspoređeni diljem naših prostora – na brežuljcima, poljima, uz stare komunikacijske pravce. Njihova brojnost nije slučajna; ona pokazuje da su bili jedan od najvažnijih oblika monumentalne arhitekture ovog područja. Kada se promatraju kao sustav, oni oblikuju svojevrsnu kartu koja otkriva stare prometne pravce, kulturne granice, zone moći i sakralne pejzaže. Tumuli, naglašava Barišić, nisu samo grobovi, oni su arheološki DNK, materijalni tragovi naše duboke prošlosti.
Ugroženi spomenici identiteta
Iako je na našim prostorima ostalo preko 100 tisuća vidljivih tumula, oni su danas ugroženiji nego ikad. Ugrožava ih moderna gradnja, poljoprivreda, infrastrukturni radovi, nelegalna iskapanja, ali i loše provedena arheološka istraživanja nakon kojih tumuli više ne budu vraćeni u izvornom obliku. Jednom kada je tumul uništen, više se ne može obnoviti. Neki su tumuli tijekom ratova korišteni kao improvizirani bunkeri, što je dodatno narušilo njihovu strukturu. „Uništenje tumula nije gubitak brda od kamena. To je gubitak povijesti, identiteta i kontinuiteta.“ Zato su oni jedan od najsnažnijih dokaza da naš prostor nije povijesni rub, nego ishodište i pokretač procesa koji su oblikovali čitav kontinent. Gomile i gromile ostaju spomenici ljudima koji su ovdje živjeli tisućama godina prije carstava, natpisa i kronika – spomenici njihovim pričama, vjerovanjima i njihovom posljednjem počivalištu.
Na kraju Barišić poručuje: „Na nama je hoćemo li ih čuvati ili zauvijek izgubiti.“
