Božićna čarolija naših Vatrenih uvukla se u srca svih Hrvata diljem Domovine i svijeta. U predivno vrijeme Adventa čekamo naše nogometne heroje da s njima podijelimo radost, veselje, emocije koje su nosile zbog njih tijekom cijelog Mundijala i zbog kojih smo skoro zaboravili surovu i sirovu svakodnevnicu u Hrvatskoj.
Mala zemalja od nepuna 4 milijuna stanovnika u 24 godine nastupa na Svjetskim prvenstvima ima tri polufinala, jedno finale i čak 3 medalje (dvije bronce i jedno srebro) dok jedna Engleska na svim Svjetskim prvenstvima u 72 godine ima tri polufinala, jedno finale i tek jednu medalju.
I posebno mi je drago da ne klečimo ni za koga niti pred kime, ne nosimo trake duginih boja radi toga što to žele neki centri moći niti smo imali naklonjenost sudaca na ovom prvenstvu ali smo zato pokazali veliko srce i borbenost, pokazali kako se voli Domovina i igra za nju te kako nitko kao sportaši (danas su to naši nogometaši) ne mogu ujediniti naciju.
Iza sebe smo po rezultatima ostavili velesile poput Belgije, Brazila, Engleske, Španjolske, Portugala, Italije… O da, imamo se čemu radovati. Raduje se svaki normalan Hrvat koji voli svoju Domovinu. O tome što će napisati neki nebitni mediji ili novinari (bar za mene) što se slavi grandiozan sportski uspjeh jedne nacije i naši nogometni heroji, više govori o tima i takvima. Meni su takvi sasvim nebitni ali teško ne osvrnuti se koliko uporno forsiraju svoje negativne priče o nogometašima, Domovini, vjeri i uspjehu koji su ostvarili.
Onda svako malo čitamo kako neki idiotski mediji doslovno pljuju (ili prenose) kako se naš narod ili naši igrači eto tamo neopisivo raduju ovom velikom uspjehu kao da su postali prvaci svijeta.
Osobno, što ih više gadite i ne volite, ja sam ponosniji, sretniji i više ih volim, više za njih navijam i osjećam se sretno! Baš zbog njih i zbog toga kako se viteški bore za nacionalni dres pod hrvatskim stijegom na sportskim borilištima! Onaj tko nije doživio taj osjećaj nikad neće ni razumijeti ga. Onaj tko ne voli bližnjeg svoga ili svoju Domovinu ne može znati taj osjećaj. A siguran sam da dijelim mišljenje većine Hrvata.
Gledati nogometnog genijalca i jednog od najboljih nogometaša svih vremena Luku Modrića kako vodi svoju ekipu kroz ovaj turnir i kako se bori za nacionalni dres, izaziva poseban respekt ali i tugu što je možda „otplesao svoj posljednji ples“ na velikim svjetskim natjecanjima. Osobno, teško je uopće zamisliti da ga u skoroj budućnosti nećemo gledati u reprezentaciji stoga zaslužuje ogromno poštovanje za sve što je učinio i odigrao kroz nacionalni team u nadi da će uvijek biti dio Vatrenih jer je zaslužio to više nego itko.
Nesporno je da je Dalić kao i svaki trener lutao i tražio rješenja i nesporno da uvijek ima i biti će prostora za kritike sa svih strana posebice kad te ne mazi rezultat ali je nesporno da je Dalić uspio što je malo tko uspio a to da je na dva povezana Svjetska prvenstva osvojio medalje, napravio između natjecanja smjenu generacija i (opet) ostvario povijesni rezultat ravan čudu! Ja ga još više cijenim i respektiram jer pobjede posvećuje cijelom hrvatskom narodu (i braniteljima), poziva na zajedništvo, ostao je velik i ponizan u svim pobjedama i porazima - a posebno jer je čovjek koji ne krije svoju vjeru u Boga i ne skriva da je tek prvi među istima.
Stoga velike čestitke i duboki naklon Luki Modriću, Zlatku Daliću i svim našim Vatrenim herojima!
Hvala Vam još jednom za ovu predivnu božićnu čaroliju koju ste donijeli među sve Hrvate diljem svijeta!
