Kako se bliži kraj školske godine, tako je nervoza sve veća, kako među učenicima, tako i među njihovim roditeljima. Tako nije rijetkost da se čuje da su roditelji išli u djetetovu školu "intervenirati" zbog ocjena, znalo je biti i svađa s profesorima, ali da jedna majka istuče profesoricu, e to sigurno nismo očekivali.
Upravo to se dogodilo prije koji dan. Dotakli smo samo dno - neki drugi komentar na ovakvo ponašanje nije moguć. Roditelji se valjda vode time da su profesori odgovorni za ocjene njihova zlata. U redu, upisali su ih u dnevnik, no da je mamino i tatino zlato naučilo bolje - i ocjena bi bila bolja.
Ovo što se dogodilo jednostavno je nemoguće prepričati pa ćemo kopirati Facebook status profesorice Hrvatskoj jezika koja je ovo doživjela.
Prenosimo ga u cijelosti.
Još u osnovnoj školi, znala sam da želim raditi u školi. Pred kraj srednje škole, netko mi je u ruku "tutnuo" letak na kome je pisalo: "Novi smjer: Pedagogija i Hrvatski jezik i književnost". Tada sam znala je to moja idealna kombinacija. Hrvatski je bio prva ljubav, a pedagogija je bila nešto izazovno i zanimljivo. Dovoljan razlog da znam da baš to želim. Bio je to pun pogodak! Tada sam tako razmišljala....Zaposlila sam se odmah nakon diplome i to u mjestu stanovanja....Gdje ćeš bolje! - mislila sam. I evo me! 16 godina u školi u koju sam i sama išla. Izazova brdo, dinamike brdo, a nepredviđenih situacija- nebrojeno! Bilo je lijepih, ugodnih i manje ugodnih situacija. Da se ne lažemo, bilo je i tužnih i ružnih. No, nikada nisam dovodila u pitanje ljubav prema svom poslu, djeci i kolegama. Trpjela je često tu i moja obitelj jer sam puno puta bila i umorna i nervozna od svih zahtjeva koji su se pred me stavljali. Što bi se reklo, "ishendlala" sam to sve uvijek. Sve do jučer...
Tog čudnog četvrtka, na moja vrata je nenajavljeno banula majka jednog učenika s kojom sam suosjećala u svoj njezinoj boli koju je nosila. Otvorenih vrata i srca, primila sam ju na razgovor. Kobna pogreška.....Ljudski, u pokušaju da pomognem, ni u najgorem snu nisam očekivala da će zbog negativnih ocjena njezinog djeteta, doći do toga da me iz čista mira počne tući. Čak ni kada me uhvatila za ramena i počela udarati u stolac na kojemu sam sjedila, nisam se branila. Nisam uzvratila jer ni sada još uvijek ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Dolazak policije i hitne mi je u magli... Sjećam se samo doktoričinih riječi: "Predinfarktno stanje". Ni u bolnici još nisam bila svjesna riječi koje sam izgovarala: "Istukao me roditelj u školi". Suosjećali su svi. Kolege, policija i medicinsko osoblje.... Svi su ponavljali istu rečenicu: "Kuda je otišao ovaj svijet?"
A ja? Ja sam samo iznimno tužna jer sada sve dolazi u pitanje. Mogu li dalje? Bojim li se? Kako ću raditi posao koji volim, ako se ne osjećam sigurno? Hoću li izgubiti vjeru u ljude? MOGU LI DALJE?
Bespomoćnost, nesigurnost i prevelika izloženost svih nas u sustavu, dovest će do odustajanja, a to tek ne mogu prihvatiti!!!
Pišem sve ovo zbog mojih divnih kolega iz škole i mojih prijatelja pedagoga koji su zaslužili da napokon netko stane u našu obranu i kaže DOSTA! Ja ću se boriti. Ne samo za sebe, već za sve ljude koji su ovaj poziv izabrali iz čiste ljubavi.
Svima vama koji ste mi se javljali i davali potporu, kažem: Hvala! Učinit ću sve da ovaj događaj i moja žrtva napravi bar mali pomak u sustavu i da vratimo vjeru u ovo poljuljano društvo i sustav.
