Planirala sam u ovom svom zelenom kutku s vremena na vrijeme upriličiti i pokoje gostovanje. Stoga sam, za početak, zamolila svoju genijalnu prijateljicu Đulijanu Knapić iz Rijeke, koja praktično tek ulazi u vrtlarski svijet, inače vrlo zamršen za svakog početnika, da mi napiše nešto o tim svojim počecima, a onda i njenu kćerku Paulu, koja živi u neboderu, da vidim kako ona vidi svoju majku u tom njenom novom hobiju.
Vrlo sam brzo dobila njihove odgovore koji pršte energijom čudesne ljubavi, isprepletenosti i smisla, a ja, kao što znamo, u ovim kolumnama sve vrijeme samo o ljubavi i pišem…
Đulijana, majka:
„Na samom početku vrtlarenja nisam imala ni straha ni muke. Znala sam što mi se sviđa i kako bih htjela da moj vrt u konačnici izgleda. Kupovala sam biljke koje mi se sviđaju i sadila na mjesta gdje mi se sviđa. Znala sam da mnogo toga ne znam, ali sam također mislila da dosta toga i znam. Koja velika zabluda! Vrt mi je pokazao da sam totalna neznalica. I tek tada mi se probudio nekakav strah, ali i saznanje da će vrt kakav želim biti velika muka i trud. U tom momentu krećem ispočetka, jer shvatila sam da nije dovoljno samo isuti zemlju tamo gdje trebam, nego je ipak treba oplemeniti, pripremiti. Također sam naučila da kad god nešto novo posadim ipak trebam pitati što o tome misle biljke koje su već starosjedioci u vrtu. Naučila sam i da svaki dio vrta ima svoju mikroklimu, na što si me ti već upozoravala. Znam da želim autohtoni, mediteranski vrt, gdje će biljke rasti na svoj raskošan način, a ne kržljave egzote kojima moj vrt ne paše. Strast koju sam osjećala prema vrtu na početku sada je još i veća. Jednom kada se uđe u taj zeleni svijet, više nema povratka. Zarobi te, očara, pruža nevjerojatan mir i spokoj. I redovito tu sreću i zanos želim dijeliti sa svima... i da, i dalje mislim da više ne znam nego što znam, ali…“
Paula, kći:
„Ona (majka) kaže da zanos i sreću želi dijeliti sa svima, a ja kažem: Nemoj, molim te! Nemalo puta se 'zalaufa' s pričom i tim svojim zanosom u tolikoj mjeri da ne zna stati. Ne bira ni mjesto ni vrijeme pa ni sugovornike. Pa se tako jedan opušteni obiteljski ručak ili druženje s njezinim prijateljima ili čak neki poslovni sastanak pretvori u njezin glasni monolog o vrtu, o tome što je i gdje je zasadila, zašto je presadila i kako je sretna ili nesretna jer joj je nešto uspjelo ili nije. I kad kažem monolog, onda je to zaista – monolog. Ne možeš se ubaciti u tu priču i da želiš. A ne želiš. Jer u onom trenutku kada čuješ od vlastite majke da joj je dosta ljudi i da će u šetnje Molo Longom ići sama sa svojom maslinom, držeći ju za granu – shvatiš da je vrijeme da napustiš sve nade u njen zdrav razum.
Ali... to je upravo ono što ti vrt pruža. Napuštanje zdravog razuma, samo kako bi ponovno pronašao sebe. Jer i ja, na svoju žalost i na žalost vlastitih ukućana, idem njenim stopama. Ne znam kada i u kojem trenutku, ali njezini monolozi o vrtu i priče o šetnji s maslinom ukopale su mi se duboko u pamet. Toliko duboko da sada održavam svoj vlastiti mali vrt na balkonu i punim svoj stan zelenilom. I držim vlastite monologe svojima. Kako ću ih sve izbaciti iz kuće i družiti se samo sa svojim dracenama. Geni su gadan križ koji svi nosimo.“
Eto, sad vam je jasno zašto mi je Rijeka drugi najdraži grad, tamo živi ovaj dvojac Đulijana i Paula, ljubav između njih čita se na bezbroj načina, kroz duhovit i jedinstven odnos prema vlastitoj djeci, visokoj modi kojom se bave, a iznad svega putem biljaka, vrta, hrane… sve je kod njih posloženo i posluženo s mnogo ljubavi, na njihov, prepoznatljiv, majka&kći način!
