Puccinijeva „Madama Butterfly“, tragična tročinka o tužnoj sudbini mlade Japanke Cio-Cio San (Madame Butterfly), izvedena je u splitskom HNK-u pod dirigentskom palicom maestra Ive Lipanovića, u režiji Dražena Siriščevića. Scenografiju potpisuje Slaven Raos, kostimografiju Juraj Zigman, a oblikovanje svjetla Srđan Barbarić. Zborovođa je Veton Marevci, a suradnica redatelja Jelena Bosančić.
Opera „Madama Butterfly“ na svojoj praizvedbi, začudo, nije bila doživjela oduševljenje publike, vjerojatno zbog onodobna neshvaćanja iznimne emocionalnosti i gotovo lirskog patosa u toj istočnjačkoj priči o mladoj djevojci koja naivno ulazi u brak bez sretne budućnosti. Međutim, reakcije splitske publike pokazuju da su gledatelji jedva dočekali povratak „Madame Butterfly“ i da zbilja cijene i vole operu.
Paradoksalna junakinja koja je „prokleta, ali sretna“
Premisa se libreta temelji na nejednaku položaju muškarca i žene, a samim time i kritično drugačijem poimanju ljubavi i braka. Petnaestogodišnja Cio-Cio San (Daniela Schillaci) udaje se za poručnika američke mornarice Pinkertona (Max Jota) koji nonšalantno objašnjava vidno uznemirenom američkom konzulu Sharplessu (Davor Radić) da se i brak i kuća mogu otkazati svakog prvog u mjesecu te da će kad-tad oženiti Amerikanku. Ženidbeni posrednik Goro (Vinko Maroević) otkriva da je mlada Cio-Cio San, iako osiromašena, plemenita podrijetla, te da je njezin otac, pavši u dvorsku nemilost, izvršio samoubojstvo harakirijem. Matičar (Mate Akrap) predvodi brzinski obred koji daje naslutiti ishitrenost dogovora između iskreno zaljubljene Butterfly i proračunata Pinkertona, na početku vođena ljepotom i šarmom mlade supruge. Japanski svećenik Bonze (Božo Župić), ujak Cio-Cio San i Yakuside (Vlatko Belas) oštro kritiziraju njezin brak i promjenu vjere, pri čemu ujaku osuđivačkim šaptom i prokazivanjem pomažu dotad oduševljene rođakinje i prijateljice Cio-Cio San u interpretaciji ženskog dijela Zbora HNK-a.
U drugome činu Butterfly je supruga koja beketovski iščekuje Godota (beskompromisno odbivši prosca Yamadorija u ulozi Marka Lasića), uz vjernu podršku i nehinjenu zabrinutost svoje vjerne sluškinje Suzuki (Terezija Kusanović). Sharpless pokušava pripremiti Butterfly na najcrnji scenarij – to da se Pinkerton neće vratiti njoj, no ona ga dramatično odbija i kao argument pokazuje njihovo dijete (Marita Stanić). Uz ples gejše (Tea Požgaj), reminiscencije na njezino staro zanimanje, Butterfly daje naslutiti da bi radije bila mrtva nego bez supruga kojega čeka. Uz tihi zvuk zbora koji kao da dopire iz utrobe nadolazećeg broda, Butterfly ulazi u posljednju noć koja će donijeti bolno razrješenje, a ne mir. Slomljena Suzuki i Sharpless objašnjavaju Butterfly da je nepoznata žena u njezinoj kući Pinkertonova nova supruga Kate (Barbara Sumić), a tragična naslovna junakinja u svojoj plačnoj liričnosti pjeva „Ostanite tu zauvijek, ne žalostite se zbog mene“ i obećava da će dati i svoga sina, ali samo ako otac Pinkerton dođe do njega. Pinkerton u svom dramatičnom pokajničkom ariosu shvaća nepravdu počinjenu svojoj prvoj supruzi, ali ne uspijeva reagirati prije nego što ona očevim nožem počini harakiri, u bolnoj sceni koju je prekrila golema instalacija leptira.
Uz odličnu podršku orkestra, koji valja posebno pohvaliti u brzom tempu i sugestivnim intermezzima dionica pretopljenih noćnom atmosferom i melankoličnošću, velik je utjecaj na lijep, snažan dojam o djelu imala sjajna kostimografija i scenografija. Sunce i Mjesec pretapali su se u izvrsnoj igri svjetlom i bojama, japanska trešnja, cvijeće, lampe i lepeze nedvosmisleno su evocirali orijentalnu atmosferu, kao i prekrasni, slojeviti kostimi s mnogo pažnje u detaljima, bojama, printu i ukrasima (ždralovima, cvijeću, detaljima na mornaričkim odorama).
Međutim, najveću je pozornost, očekivano, uzeo vodeći trojac – Butterfly (Daniela Schillaci), Pinkerton (Max Jota) i Suzuki (Terezija Kusanović).
Daniela Schillaci bila je tehnički uvjerljiva i glasovno snažna Cio-Cio San. I u njezinoj se Ameliji u „Karbuljnom plesu“ i Turandot u istoimenoj operi također vidjela marljivost u radu na ulozi, posebno uzevši u obzir da neke od pjevanih uloga nisu njezin fah, gdje slušatelj dolazi u problem kompariranja uloge (imajući u uhu obzor očekivanja faha za koji je pisana) i pjevačice koja uskače u cipele koje su dizajnirane za drugačije noge. Najbolje je održavala glumačku koncentraciju na zahtjevnim mjestima, primjerice dramatičnoj sceni posljednjih nježnosti s vlastitim djetetom gdje je već svjesna da sretna kraja nema i da je samoubojstvo jedina opcija u kojoj će barem jedna strana (njezin Pinkerton, njihovo dijete i njegova nova supruga) živjeti život bez repova prošlosti. S obzirom na to da Cio-Cio San, u okviru pjevačkih i dramskih mogućnosti, treba prikazati kao ranjenu tinejdžericu, valja primijetiti da je Schillaci u svojoj interpretacija bila mnogo moćnija i odrješitija nego što bi se očekivalo od male, tradicijom stisnute i ugnjetavane Japanke, njezin kristalni, reski glas i oštri pokreti ruku u duetima išli su u smjeru interpretacije ogorčene supruge koja ne vjeruje nikome osim svojoj iluziji. Njezina je Cio-Cio San zaogrnuta u ogrtač Turandot – više tvrdoglava nego krhka, povrijeđena i ljuta na cijeli svijet, nakon Pinkertonova odlaska osjećajna samo prema djetetu i sluškinji Suzuki, što su ujedno glumački, a u kombinaciji s Kusanović i pjevački, posebno dirljive i lijepe scene.
Terezija Kusanović kao Suzuki bila je vrlo zanimljiv antipod svojoj gospodarici. Pouzdana i smjerna, a istovremeno natovarena preteškim bremenom otkrivanja nesretne vijesti svojoj gospodarici, prezentirala je Suzuki koja je iz poslušničkog piana rasla u crnog glasnika koji će nagovijestiti propast. Posebno je dojmljiv bio duet Schillaci i Kusanović u kojem se lijepo interpretirala i ispoštovala nježnija, ali uvjerljiva dinamika, glasovi su se slagali kao i dramska pozadina u kojoj sluškinja, svim srcem želeći da gospodarica konačno bude sretna, unosi proljeće u njezin dom i laticama posipa kuću koja će, nažalost, postati grobnica.
Max Jota bio je glumački vrlo angažiran, što uloga Pinkertona svakako i zahtijeva. Ljubavna arija krajem prvog čina odlično se, i vizualno i glasovno, ispreplela oko Cio-Cio San, a mimika i povremeno ciničan ton sugerirali su kalkulantsku crtu časnika koji ne poznaje i nonšalantno odbacuje ideju prave bračne vjernosti. U „Addio, fiorito asil“ uvjerljivo je prizvao sretnu prošlost sa svojom mladom prvom suprugom, nervozno rastrgan između pokajanja i kukavičke želje da samo u miru nastavi novi život.
Sve u svemu, „Madama Butterfly“ bila je zbilja lijep prizor za oči i uši, sentimentalna i dramatična, vizualno prekrasna i dojmljiva. Naslovne su ženske uloge najviše došle do izražaja, pomalo i „pojele“ svoje muške kolege u manjim ulogama, uz očekivano dobru podršku vrlo sceničnog Maxa Jote. Puccinijeva duboka osjećajnost uz tragove impresionizma, libreto koji izaziva ganuće i uvjerljivo posredovana atmosfera bolnoga iščekivanja jedne male, ostavljene Japanke u svijetu punom neiskrenih ljubavi nešto je što je publika uvijek znala prepoznati, pohvaliti i istinski (su)osjećati.
