Luce je upravo skupljala torbe pune hrane koje je odložila da može zaključati vrata auta. Žurila se jer je jedna jabuka već kružila cijelim parkingom, kad zazvoni mobitel. No nije joj padalo na pamet razgovarati s budalom koja sada smeta.
Lagano se uputi prema stanu, korak po korak, pazeći da joj neka torba ne ispadne ili vrećica ne pukne.
Svakog petka poslije posla odlazi nabaviti što joj treba za drugi tjedan, jer želi odmor u subotu i nedjelju.
Kad je ušla u portun, mobitel ponovno zazvoni. Nije reagirala iako je zvonio sve dok nije otvorila vrata stana i odložila cijeli „dućan“ na pod pokraj sudopera.
Počela je slagati hranu u hladnjak, kad ponovno mobitel. Taj put se javila i čula Sanju:
– A, Boga ti miloga, ko je umra?
– Svi živi i zdravi! Ideš sa nama u nediju na Mosor?
– Koji Mosor? Nisam se još ni na Marjan popela, a kamoli na Mosor!
– Aj, molim te, idemo ja i moj Marko, lipo ćemo se zabaviti.
– Hoće li gori biti Stipe Božić? – kroz zafrkanciju upita Luce.
– E sad tebe… Baš će zbog tebe doći.
– A zašto ne bi? Tribam dobit nagradu, u obliku zgodnog frajera, što se pentram po sikama.
– Koje sike, one su u moru.
– Isto je to, kamen – kamen. Čujemo se poslije, moram spremit spizu.
Prekinule su razgovor, a Sanja je znala da je zagolicala prijateljicu s dnevnim izletom. Dovoljno je poznaje da će uvjet biti – Marko vozi.
Dok je Luce u nedjelju ujutro prilazila autu, Sanja se jedva suzdržavala da se ne nasmije. Pogledala je muža, i kad je ugledala njegovo crveno lice koje se bori sa smijehom, nisu izdržali, zajedno su prasnuli u smijeh.
Luce se uredila kao da ide na Rivu, i to poslije mise: oko vrata svilena marama koja se uklapala sa šljokičavom majicom, džins hlače koje je platila 1300 kuna. Jedina je razlika što nema štikle od 2000 kuna, ali zato ima tenisice od 1600 kuna. Sanja je obaviještena o svakoj kunici koju Luce uloži u svoje krpice.
– Šta se vas dvoje smijete? – upita Luce, našminkana kao da ide u noćni provod.
– Evo smo zabrinuti kako nisi uzela štikle. Nadam se da su u tom ruksaku od 800 kuna.
– Al tribaju? Idem se vratit u stan po njih – Luce je, nesvjesna šale, krenula prema portunu. Kad je Marko vidio da je Sanja neće zaustaviti, da uživa u tome, brzo nadoda:
– Luce, ulazi u auto! Lipa si takva, ne tribaju ti štikle.
– Virujem tebi, prijatelju, a ne ovoj rošpiji od tvoje žene – izgovori glumeći ljutnju dok se smještala na stražnje sjedalo, a usput ju je uhvatila za vrat kao da je guši.
– Jedan dan ću te vako, ki tića. Onda će Marko biti samo moj.
– Možeš me ubit, samo da nisi takla moga Marka.
Zabavljali su se cijelim putem i vrijeme im je brzo prošlo. Odjednom su čule:
– Kokoške, stigli smo, izlazite!
– Di smo ovo stigli? Ovdje ima više kamena u kvadratni metar nego u cilom mom selu – šokirana Luce okretala se oko sebe.
– Još nismo ni krenuli, ona već ronja! – dobaci Sanja, koja je već bila dobro ispred njih.
– Prijatelju moj, oš ti mene branit od vukova i medvida?
– Budi bez brige, imam veliku pušku.
– Luce, ne nadaj se, nema ti on pušku, samo dječji pištoljić – dobaci Sanja, onako usput, kao da nije njezin posao.
– E bome, ja ću ti zavrnut vratom ki tiću – baci Marko kamenčić prema ženi.
Luce ih više nije čula, mučila se sa svakim kamenom, a bilo ih je puno. Svako malo sjela bi uz izliku da je žedna. Nisu prošli ni pola puta, a već je sve popila. Bila bi i pojela da joj nisu ukrali ruksak; opravdanje tog čina bilo je da joj ne smeta u penjanju.
Kad su došli blizu planinarskog doma, hodala je četveronoške, da bi se zadnjih dvadeset metara uz nadljudsku snagu ispravila jer je vidjela mnogo ljudi. A može biti netko poznat!
Ugledala je velike klupe ispred doma. Poletjela je prema prvoj i sjela, nekulturno gurajući ženu koja ju je upitno promatrala. Luce se ispravila, zabacila glavu i na taj pogled odgovorila:
– Nemojte se ljutiti, došla sam pješke iz Splita, pa preko Žrnovnice, Lolića i Mijanovića.
– Aaaaaaaaaaaa, svaka čast!!! – iskrenim divljenjem, samo što joj ne ljubi ispaćene noge, pomakne se i izgura ženu na kraju klupe da se njezina svetica odmori.
– Ma ništa senzacionalno, to mi je postalo dio života – krenula Luce u lažljivom tonu, a Sanja, koja je stajala na nogama pokraj nje, nadoda:
– Njezinu izdržljivost može samo Stipe Božić pratiti.
– Aaaaaaaaa, svaka čast – sada već zaljubljenim pogledom čeka nove priče. Kada odjednom gurne Lucu.
– Eno vam prijatelj.
– Koji prijatelj?
– Pa Stipe Božić!
Luce podigne glavu tražeći spas u prijateljici, kad ono nestala, šmugnula. „A što ću sad?“ upita ona samu sebe. „Jednostavno, Luce, piči do kraja.“
– Idem mu se javit.
– Aaaaaaaaaa, svaka čast!
– Uvik ja i on imamo nešto popričat.
– Sigurna sam, svaka čast.
Ostavi simpatičnu ženu otvorenih usta i krene prema Stipi. „Koliko on judi ne poznaje, a oni njega poznaju, ja ću postati jedna u nizu.“
– Ej, Stipe, kada si stigao? Nisam te vidila – koketno upita.
Mjeri je Stipe, vidi se da slaže u glavi odakle je poznaje. Kad je došlo vrijeme da mora odgovoriti, samo zbunjeno izgovori:
– Imaš lipu majicu.
– Baš si drag, uvik znaš što triba reći ženi – lagano ga, kao prijateljski, udari po ramenu i nestane, bolje reći propadne, ostavljajući Stipu nasmijanog jer je u međuvremenu shvatio da se nikada nisu upoznali.
Sve mu je to postalo zabavno, pa dovikne za Lucom:
– Aj, naruči u Špira i za mene jednu kavu, da izmijenimo iskustva!
Luce je čula i shvatila Stipinu zafrkanciju, ali i upadicu svoje Sanje:
– Aaaaaaaa, svaka čast!
