Pet dana nakon velikog požara na području Splita, emocije građana se ne stišavaju. Strah za živote, imovinu i prirodu, pretvorio se u čisti bijes. Svakim danom svjedočimo sve više i više istupa običnih građana, koji traže odgovore i odgovornost nadležnih. Jedan od njih je i mladić iz Žrnovnice čiju objavu, prigodno nazvanu "Ljubavno pismo", prenosimo u cijelosti.
LJUBAVNO PISMO
Nakon što smo preživjeli i prošli kroz nešto normalno i svakodnevno, kako naša „braća Dalton“ kažu, sve što želim,a vjerujem i većina ljudi, su OBJAŠNJENJA I ODGOVORI na neka pitanja!
Prije svega želim skrenuti pozornost Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i cijenjenom rukovodstvu glede poziva za formiranje pričuvnih pješačkih pukovnija. SPREMNI SMO! Možda čak i spremniji od Vas.
Recite mi, naravno, kad se dogovorite tko upravlja njima, koliko je točno vojnika bilo na terenu i gdje su bili raspoređeni?
Kaže čovjek značajnog prezimena da vojska nije opremljena niti obučena za gašenje požara. Jesmo li mi? Jesmo li mi obučeni i opremljeni za gašenje požara??
Sreća nismo živote branili!!!
Nadalje, recite mi Vaša visosti,
- Jeli normalno da mi jedna sestra bježi iz kuće jer će „puknit“ od brige, živaca i stresa,a druga sutradan plače jer je sve zelenilo i život kojim smo bili okruženi nestalo u jedan dan?
- Jeli normalno da moj otac, koji se nekad ujutro ne može dignit iz kreveta zbog bolova u kralježnici, skače kao majmun iza kuće, i kao i cijelo mjesto riskira život braneći kuće granama, motornim pilama i s ono malo vode što je u kantu uspjelo nakapati?
- Jeli normalno da ljudi koji su preživjeli kužinu i metke Vaših idola ponovno proživljavaju kaos, dernjavu i nered obuzeti koktelom sjećanja i emocija iz prošlosti?
Sreća svi su tih godina bili obučeni i opremljeni!
- Jeli normalno da većina ljudi izgubi i ono malo što ima i što im život znači?
- Jeli normalno da nakon svega, iako iscrpljen, nisan mogao zaspati od adrenalina i stresa te sam šetao po dnevnom boravku kao Baltazar, te da mi i dva dana nakon još uvijek emocije divljaju, a tijelo se trza od grčeva?
- Što je s našim psihičkim stanjem?
- Što ćemo s KAREPOVCEM i DIOKSINOM??
- Jeli i to isto atraktivno i interesantno??!
Recite mi svi skupa, jeli normalno da oko 50% (pedeset posto) radnog vremena,samim time i zarade dajemo Vama kroz Vaše namete i poreze, a vi niste u stanju vratiti 1% (jedan posto) pažnje i 5% (pet posto) sredstava i pomoći? (ako mislite računati koliko je to, uzmite kalkulator)
Oni jedini koji su uvijek, ali baš uvijek tu, i kad mogu i kad ne mogu, kojima se divimi od sveg srca zahvaljujem, čine čuda s tehnologijom starijom od većine članova društva, dok Vi...?
Tužno je to sve skupa. Ne znam što je tužnije.
Pitam ovaj narod!
Jeli moguće da jedna opcija ima politički monopol i da je šaka naroda postala jedina opozicija u državi? Bojim se da ćemo teško odgovorne pronaći, jer ipak svi oni jedu za istim stolom od iste ruke.
Što će biti sa zemljom? Sa šumom? Koncesija? Građevinsko zemljište?Koji su im planovi?
Jeli došlo vrijeme da mi damo u koncesiju njihove parcele?
Reka je jedan barba imena Ralph Nader: "Turn on to politics, or politics will turn on you."
Izgleda da je stvarno istinu izrekao, jer realno oni nas jedu brže i gore od atrakcije s kojom smo se MI zabavljali!!
Ne posjedujem nikakve članske iskaznice, ni političkih opcija ni navijačkih skupina, ja sam samo Vaš rob, rob Vaših zakona i odluka, djela i nedjela, mlada osoba koja se iz petnih žila trudi NE kupiti kartu u jednom smjeru, jer kako je reka Mladen: „...tu je moj dom,tu je ostalo sve...“.
I zato, DIŽEM SVOJU ŠAKU U ZRAK I VIČEM, VIČEM NA SEBE, NA VAS, VIČEM NA OVAJ NAROD...!
Na vješalima. Suha kao prut.
(A. G. Matoš, 1909)
[fb_pe url="https://www.facebook.com/luka.domljanovic/posts/10211600904436404" bottom="30"]
