Leon Lučev, šibenski glumac, objavio je na Facebooku status koji je naslovio "Što je meni Jugoslavija" i potaknuo brojne reakcije.
Prenosimo ga u cijelosti i autentično:
Dugo se mucim temom identiteta. Odrastanje u Jugoslaviji, bazicna obitelj, rat, akademija, brak, razvod, djeca. Ostavljaju tragove u covjeku. Psihi.
Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza nasih identiteta? To mi je pitanje. Tko je nas glumac, covjek koji hendla, obradjuje, korigira nasa iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu.
Moj zaborav trazi svoj prvi identitet. I najblizi. Jugosloven.
Zasto? Kao takav sam rodjen, odgojen, formiran. I deformiran.
I to zivom sve ove godine. Nesvjesno. I sve vise svjesno.
Radim u svim republikama. Nagradjen u svima, osim Makedonije.
Ali tog teritorija vise nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan.
Sjecanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet proslosti. On ima s prosloscu veze. Ali mimo nje - proslosti , rata, raspada te drzave - tu je.
Zivim ga sada.
I zanimljivo da ovo pisem iz Beograda. Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljni je velik za skrivanja, doboljno topao za druzenje, dovoljno mali za njeznost i dovoljno veliki da mi ide na kurac.
Ali sto je meni taj odentitet?
Sto ga cini?
Bio sam sa Mikijem prije nekoliko veceri u Ljubljani, i sa Jozkom i Mihom.
U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, cuo se s Smiljanom.
U Budimpesti sa studentima.
U Novom Sadu sa studentima.
Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu.
Trebao bi u martu raditi sa Tinom u Bosni. Pa u maju sa Alexom u Makedoniji.
Sa Ognjenom sinocna Kanarevom brdu pricamo. Olja se javlja iz Beca. Puna je ko sipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao sipak u Rijeci. Eksplodirat ce od svega. Drazen na relaciji Beograd - Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke nase temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno vece. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nesto kuha u Crnoj Gori.
Mani je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno zive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno.
I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakucu od srece, mjenjaju.
Slucajni susreti sa Zivkicom i Nastjom. Damir i Kate. Sve je to moja Jugoslavija. I na nju imam pravo. Jer je nasa. Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja.
I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu.
