Parni Valjak, jedan od najdugovječnijih hrvatskih glazbenih sastava i dobitnici nagrade Porin za životno djelo, najavljuje veliku koncertnu turneju pod simboličnim nazivom “50” za 2025. godinu. Prva koncertna postaja je Split – bend će nastupiti 14. veljače 2025. u dvorani Gripe. Turneja “50” obilježava 50 godina od prvog nastupa Parnog Valjka, a splitski koncert predstavlja prvi nastup benda u Splitu nakon četverogodišnje pauze te prvi nastup s novim vokalistom Igorom Drvenkarom, s kojim su započeli novo poglavlje u ožujku 2023. godine.
U razgovoru s članovima benda – Igorom Drvenkarom, Berislavom Blaževićem (Bero) i Zorislavom Preksavecem (Preksi) – otkriveni su detalji nadolazećeg koncerta, iskustva stečena tijekom dugogodišnjeg rada te izazovi suvremene glazbene scene.
Parni Valjak priprema koncert na Valentinovo. Kada ste zadnji nastupili u Splitu?
BERO: Bilo je to tijekom pandemije, na Sustipanu na ljeto 2021. Znate ono, kada nije smjelo biti službenih fizičkih kontakata. Tada su stolice bile postavljene na udaljenosti od dva metra.
Što ćete ponuditi Splićanima?
PREKSI: Ljubav! Ljubav je neki lajtmotiv u svim oblicima značenja te riječi. Ne znam kako je drugi doživljavaju, ali mi iza sebe imamo vrlo dramatično razdoblje, puno suza i smijeha. Ove godine obilježavamo 50 godina od prvog nastupa Parnog Valjka – obljetnica koja nas podsjeća na sve. S druge strane, nismo skloni preuveličavati godišnjicu, pogotovo jer nema osobe koja bi u potpunosti mogla obilježiti naš dosadašnji rad – nedostaje nam Akija, nedostaje nam…
Sjećate li se svog prvog nastupa?
PREKSI: Prvi nastup je bio 29.11.1975. To je zabilježeno kao prvi nastup benda koji se tada zvao Parni Valjak, što je i razlog zašto ovu godinu nazivamo 50. obljetnicom. S druge strane, u tragediji s Akijem pojavio se lik koji je, sa svojom energijom, šarmom i specifičnim pristupom – osobnim i profesionalnim – dao nadu da ćemo se i dalje baviti onim što najviše volimo. Pojavile su se nove pjesme, a ove godine očekujemo i novi album…
To je naš Igor?
BERO: Da, govorim o Igoru, koji je donio novu energiju, nove razloge i motive za daljnji rad – on je nekakav “jing-jang” u ovoj obljetnici. On je bio svjetlo na kraju našeg tunela, u kojem smo zalutali.
Igore, imaš lijep uvod od kolega. Koliko je prošlo otkako si se priključio bendu i je li sve onako kako si zamišljao?
IGOR: Neslužbeno je prošlo otprilike dvije godine, a službeno možda godinu i pol. Ušao sam u bend onako iskreno, s onim što jesam, i nisam očekivao da će sve ići tako dobro. Već prvog dana, na prvoj probi, osjetio sam ogromnu ljubav i strast prema glazbi i svirci. Od njih ću naučiti mnogo o životu i ljudskim vrijednostima – to se ne može predvidjeti. Osjećam se sada bogatijim; ne znam kome bih se zahvalio, ali definitivno sam najzahvalniji.
PREKSI: Sebi si zahvali – ti si to zaslužio, ozbiljno!
IGOR: Najviše sam zahvalan bendu. Nakon toliko godina bavljenja ovom predivnom umjetnošću – živom glazbom, punim, punim, punim plućima – osjećam se najsretnijim čovjekom na svijetu.
Koliko ste doprinijeli hrvatskoj glazbenoj industriji ne treba posebno naglašavati. Kako se osjećat kada gledati aktualne glazbene trendove.
BERO: Svijet se mijenja, a time i glazba i umjetnost. Sve prati određene trendove. Sada smo u svijetu koji “hrli” 500 na sat, a ne 100, a nove generacije dolaze kao da mi, starijima, ostaje samo mjesto “dinosaurusa”. Era glazbe polako ulazi u povijest, a vjerujem da će, s vremenom, neke od tih era opet postati klasika, kakvu danas doživljavamo.
Je li pretenciozno pitati hoće li danas nastati klasici s obzirom na krizu stvaralaštva i “generičnost” moderne glazbe?
PREKSI: Dobro pitanje. Imam dojam da je današnja glazba puno površnija, ne samo u formi nego i u sadržaju. Danas se često zapitamo hoće li emocija ili poruka uspjeti doprijeti do publike. To ne znači da je glazba lošija – ona je odraz svog vremena, produkt ovog ubrzanog, gotovo ludog svijeta. Nažalost, danas se rijetko presluškuju cijeli albumi.
BERO: Pojavljuju se alati koji doslovno omogućuju laicima da stvaraju glazbu, što s jedne strane predstavlja opasnost. S druge strane, vjerujem da će ljudi opet prepoznati istinske, nepobitne vrijednosti.
Kamo sebe svrstavate kad je riječ o glazbenom žanru?
PREKSI: Mi se, iskreno, ne bavimo žanrovima. Jesmo li ikad uopće raspravljali o tome? Nek me dečki isprave, ali ne mislim da smo se time bavili. Možemo komentirati, ali nismo se dublje upuštali u to pitanje.
To nas odvede malo u različite smjerove. Imamo širok spektar alata za izražavanje. Ako analiziramo Valjkovu diskografiju – od 80-ih, 90-ih pa kasnije – čujemo rat u nekim pjesmama, frustraciju, a potom i sreću zbog nastanka nove države. Sve se to osjeti. Ponavljam, slažem se s Berijem: možda se forma mijenja, ali siguran sam da, unatoč svemu, Aki i pokojni Oliver, da su živjeli, i dalje bi imali svoju publiku. Kvalitetna glazba uvijek će preživjeti, bez obzira na trendove.
Je li rock glazba danas, zapravo, u krizi na globalnoj razini?
IGOR: Danas sam slao poruku u grupu – Rolling Stones su za svoj zadnji album dobili Grammy, a taj album nije nimalo moderniziran. On je i dalje onakav kakvi jesu; rock glazba je rock glazba i uvijek će ostati takva.
Kad ćemo vas vidjeti na Dori?
(Grupni smijeh)
BERO: Nismo još tako očajni. Znate, riskiram da mi netko zamjeri – ali čini mi se da se Zora-Dora zapravo pretvorila u neku rampu: “Idemo! Idemo!” Možda nas to katapultira u biznis; imam taj dojam, možda griješim.
Pa, djelomično se slažem. Vidimo da na ovoj Dori ima izvođača koji su odavno u biznisu, primjerice Magazin, ali da, imaju novu pjevačicu koju treba promovirati...
PREKSI: Nipošto ne tvrdim da sam u pravu; tako ja to doživljavam, znate, nisam previše ozbiljan oko toga. Eto, to je…
BERO: To je sigurno točno, jer tu je čista računica – kad sve staviš na papir, to je matematika. Nažalost, tu se umjetnost ponekad gubi… Ima i iznimaka. Recimo, 'Baby Lasagna' je dobar primjer kako to može biti. On je iznimka koja je napravila čudo, dok, nažalost, stanje današnjice jest da je on igrom slučaja dospio u tu poziciju.
Jeste li ikad nastupali u natjecateljskom dijelu Splitskog festivala? Svjedočio sam vašem nastupu u revijalnom dijelu Splitskog festivala, a taj koncert je bio fantastičan.
IGOR: Gledao sam taj koncert barem 30 puta.
PREKSI: To je bila sjajna, magična noć, a publika je bila nevjerojatna, kao da se sve sviralo zajedno. To su trenuci kad se sve posloži… Ta kemija je neponovljiva. Unplugged nastup, akustičan doživljaj – on stvara dojam da smo s publikom u istom prostoru, da sviramo za njih i prema njihovim željama.
BERO: To je trenutak kada dođete na koncert bez očekivanja, a ambijent i priča vas potpuno obuzmu – slično kao spontani nastupi ZKM-a. I ovdje, čak i nakon toliko godina, ista se magija događa s publikom, u našem nastupu, u ambijentu – fenomenalno.
Koliko vam danas znači biti zastupljeni na radiju? Koliko je to za prosječnog izvođača stvarno bitno u današnjem digitalnom svijetu?
PREKSI: Nama je to bitno – ne znam za druge, ali nama je izuzetno važno. Eter potvrđuje našu prisutnost i rad. Ipak, razumijem pitanje jer postoji paralelni mainstream na internetu koji polako proizvodi svoje zvijezde. Dok god radio postoji i funkcionira, volio bih da je Valjak prisutan na eteru. Hoćemo li doživjeti dan kada više ne budemo – to, ne znam…
Thompson se ne pušta većini hrvatskih radio postaja. Imate li komentar na to?
PREKSI: Mislim da sve što ljudi žele slušati – a Thompsona sigurno žele – zaslužuje svoje mjesto u eteru. Sve ostalo je stvar ukusa. I meni se može nešto svidjeti ili ne, ali to ne znači da mogu nametati svoje mišljenje tisućama ljudi…
Možete li navesti svoju najdražu Valjkovu pjesmu, uz kratko obrazloženje?
IGOR: Imam dvije najdraže. Teško mi je izdvojiti samo jednu. Recimo, definitivno je 'Ljubav'. Nisam je ranije slušao, ali kad sam čuo kako je Preksi izvodi, odmah sam se zaljubio u nju.
Tu spada i pjesma 'Nemirno more'. Ta atmosfera je nešto posebno – uvijek kad budem kod kuće, kad uzmem gitaru i malo sviram, ta pjesma je prva na listi. Bez previše filozofije, jednostavno mi se sviđa kako obje pjesme odišu posebnom atmosferom.
PREKSI: Ja volim 'Molitvu' jer je to pjesma specifičnog razdoblja – kad je Hrvatska bila opterećena ratom, a budućnost neizvjesna. Sjećam se Husa kako je donio tu pjesmu; sjedili smo, a on je rekao: "Bože, Preksi, hoćemo li mi ikad više zasvirati u velikim dvoranama," baš kao nekad. To je bilo oko '92.-'93., kad smo radili 'Buđenje'. Poruka i tekst ostali su mi urezani, i dan danas je sviramo. Pjevam s Igorom, pa mi je ta pjesma posebno draga.
BERO: Sada me je Preksi preduhitrio 'Molitvom'. Ja ću dodati i 'Dođi'. Teško je donositi sud o vlastitim pjesmama. Bilo ih je mnogo – nekad bolje, nekad lošije – ali kad ih otvorimo, sjetimo se kako je sve počelo, što smo radili, demo snimke… 'Sve još miriše na nju' je, možda, najjača pjesma. Mislim da smo je snimili u jednom danu… Nastala je 1993., bilo je to razdoblje "Buđenja".
To je najprodavaniji naš album ikad – 'Buđenje'. Prvi album posljeratne ere, u kojem se osjeća Husova tuga, frustracija zbog teških godina koje je Hrvatska proživjela, te nada u bolje vrijeme. Album nije samo ono što smo svirali – on je sjajan. Stvarno, taj je album pravi "footmark" u povijesti, kako bi se reklo.
Koji bi trenutak izdvojili kao najveće iznenađenje vaše karijere?
BERO: Evo, ja ću reći: ono što smo doživjeli tijekom ovih 50 godina i što smo još uvijek ovdje, to je za mene najveće postignuće i najveća sreća, jer nas to ispunjava i motivira da nastavimo raditi ono što volimo.
Stiže novi album. Što možemo očekivati?
IGOR: Očekivanja su velika – imamo možda još dvije pjesme koje završavamo, a ostatak je već u završnoj fazi, oko 98% gotov. Moja pravila – moja glava, moja pravila. Hus je počeo donositi sve zanimljivije pjesme, a taj proces stvaranja je meni potpuno nov i vrlo zanimljiv.
PREKSI: Budući da ponekad radimo dosta konfuzno, diskusije traju satima, ponekad besmisleno – šalim se da snimamo te razgovore kao da nam treba stručna pomoć. Ali često iz toga izađu stvari na koje smo ponosni.
Hoće li na albumu biti koji "featuring" ili je riječ isključivo o izvođačkom albumu?
PREKSI: Riječ je o čisto izvođačkom albumu. Hus ima set pjesama s posebnom težinom. Nije nam bilo pomišljeno snimiti “albumčić” – ovo je cjeloviti projekt. Danas, noću u svom studiju, Hus marljivo radi, a ja mu se divim. Što se tiče naših dostignuća, mogli smo se davno umiroviti, ali Akijeva smrt nas je otrijeznila – zaključili smo da ne želimo ništa drugo raditi. To je naš motiv. Kao da nas je dragi Bog posadio da ovime “ekstenziramo” sve. Album je odraz svega toga – s Husovom poetikom koja je ponekad mračna, ponekad dječje poletna, na rubu naivnosti, ali izražava i njegovu cjeloživotnu borbu za moralne vrijednosti. Neću ulaziti previše u detalje – poruke će same progovoriti. Bit će zanimljivo vidjeti što će Hus na kraju napraviti.
Moram pitati – ima li na albumu elemenata elektronike, poput onih koje Coldplay miješa s rockom, ili je sve standardni “živi” bubanj i slično?
PREKSI: Sve je standardno – živ bubanj, snimano uživo. Mi se vrlo malo bavimo elektroničnim aspektom, iako nemamo ništa protiv toga; jednostavno nismo vješti. Tu je zapravo Bero zadužen kad treba dodati neke sitnice, sample ili slično, a Bero i Brk se time bave.
IGOR: To je nešto novo za mene. Nije riječ o nadosnimavanju pjesama – najprije snimimo bubanj, zatim bas, pa ostalo – sve je to živa svirka. Ušli smo u Dadin studio, odsvirali i to je to.
Nastupili ste diljem Hrvatske, bivše države, pa i Europe. Postoji li kakva ralika kada nastupate pred dalmatinskom publikok?
PREKSI: Postoje sitne razlike. Dalmatinci su specifični – za početak, vrlo su muzikalni. Valjak je uvijek dobro prolazio po Dalmaciji, barem tako kažem. Možda zato što se maksimalno trudimo da bend odlično zvuči, da je sve “tip-top”. Naše poruke uvijek nađu put, pogotovo u Dalmaciji – u Splitu. Nikada nismo imali niz koncerata bez prekida, ali smo uvijek imali publiku koja je punila dvorane i pjevala s nama. Ne mogu reći da postoji dramatična razlika u percepciji, ali Split, uz Zagreb, jedan je od najvažnijih koncerata u Hrvatskoj. Proći dobro u Splitu je ozbiljan izazov, a mi smo učinili sve što je u našoj moći: bend je spreman, produkcija ozbiljna, a mi volimo dvoranu Gripe jer je izvrsna za ozvučenje – iako je manja od arene (Spaladium), pruža intimniji doživljaj. Baš se veselimo tom koncertu.
Što biste poručili mladim bendovima i glazbenicima koji žele ići svojim putem, a nisu sigurni trebaju li slijediti trendove, imate li savjet za njih?
IGOR: Rekao bih: “Nemojte slijediti trendove, budite kreatori trendova.” Ima mladih bendova koji se lagano uspinju. Neću ih imenovati, ali pratim mlade rock bendove koji pune klubove, pa i veće dvorane.
PREKSI: Nije to lako danas, ali budite svoji. Jednom je Hus rekao: “Znaš što me čudi? Kako klinci nikada ne dođu pitati za savjet o tome kako smo mi to radili.” Takav savjet stvarno može pomoći – nije riječ o kurtoaziji. Neka idu za svojom zvijezdom, ne razmišljajte previše o lovi ili slavi – bavite se muzikom. Lova i slava trebaju biti posljedica onoga što radite i čemu se radujete.
Sada ću vam postaviti pitanja iz "rubrike ili-ili”. Reći ću sva tri, a vi izaberite: prvo – unplugged ili “full” koncert; drugo – “bilo” ili “plavo”; treće – Oliver ili Mišo?
PREKSI: Gledam Hajduk s istim žarom kao i Dinamo – rođen sam u Zagrebu, pa je to neizbježno. Samo, kad ne navijam za Hajduk, onda je to kad Dinamo igra. Mislim, to ne bi moglo biti bolje.
BERO: Ja sam Dinamovac od rođenja, kao i Zagrebčan. Moj pokojni otac me vodio na utakmice i tu sam razvio pravu strast i navijački duh. Divim se strasti navijača Hajduka – to je broj jedan u Hrvatskoj, ništa bolje. Cijeli grad živi za taj klub – to je fenomenalno.
U Zagrebu ima puno ljudi koji “žive” za Dinamo, ali ne u istoj mjeri. Kao Dinamovac, najiskrenije bih se veselio da Hajduk bude prvak. To bi bilo dobro i za hrvatski nogomet, i za higijenu – sve zajedno, ne poričem. Volio bih da, kad se Dinamo i Hajduk obostrano (ili čak trostrano) uključe, rivalitet bude zdrav, s poštovanjem, a ne da jedni drugima žele zlo.
IGOR: Uz veliko poštovanje prema veličini Mate Miše Kovača, meni je Oliver bliži glazbenom ukusu.
Slažem se – mnogi će reći Mišo, a ja ću reći Oliver.
PREKSI: Nemoj zaboraviti da smo mi muzičari. Oliver je bio vrhunski muzičar – to se ne može osporiti; Mišo ima karizmu koja očarava. Čista karizma. A što se tiče Olivera – neću previše govoriti. Za Mišu smo rekli: Mišo je Mišo, sa svojom posebnom karizmom, dok je Oliver, koji je s nama svirao i snimao, poznat po tome da, kad sjedne za Hammond, doslovno iz njega izlazi onaj Ray Charles – korak dalje od svih.
Ostalo nam je najlakše pitanje: unplugged ili "uštekano"?
PREKSI: Da! Mislim, to nije pitanje "ili-ili" – to su dvije različite struje u kojima svatko uživa.
BERO: Koncert “2 u 1” u Spaladium areni tijekom turneje 2016.–'17. bio je sjajan – spojili smo unplugged i električni nastup. Bio je to odličan recept; uživamo u obje forme jednako. Svaka forma je specifična i zahtjevna na svoj način. Akustični instrumenti imaju svoju priču, a kada dobijemo željeni zvuk, to je pravi doživljaj. Akustični nastupi su intimniji i, zbog prirodnijeg zvuka, publika se osjeća bliže.
I nema skrivanja...
PREKSI: A, nema skrivanja – a opet, to je onaj doživljaj kad te obuzme energija.
To je druga energija.
Hvala vam na ugodnom razgovoru. Na kraju, što bi ste rekli svima koji planiraju doći na vaš koncert na Gripama na Valentinovo.
PREKSI: Siguran sam da će svima koji vole našu glazbu biti zanimljivo čuti Igora u ovoj ulozi. Igor nije došao zamijeniti Akija; on je pjevač s vlastitim habitusom i specifičnim izražajem. Neke stare pjesme iznenađuju svojom drugačijom interpretacijom – ne nužno boljom, ali drugačijom – i to nam se jako svidjelo. Osim toga, tu je već pet–šest novih pjesama koje Igor suvereno izvodi i koje će, vjerovatno, nadživjeti i nas, prelazeći generacijske granice. Fascinantno je da danas klinci pjevaju pjesme snimljene prije 40-50 godina – upravo ono što je Bero spomenuo: sve se to dogodilo, a dan danas živo odjekuje. To je najveći benefit cijele priče.
IGOR: …i zato dođite i uvjerite se sami!
BERO: Nećete se razočarati.
