Danas je u Bijelom salonu na Poljudu, prije susreta „Hajduka” i „Vukovara 1991”, priređen božićni domjenak za veterane „Hajduka” i novinare.
Baš je lijepo bilo sresti najstarijeg igrača Hajduka Stanka Mrduljaša, pa Alena Bokšića, Roberta Jarnija, Igora Škoku, Antu Mišu, Denisa Putnika, Darka Dražića, Boru Primorca, Nikicu Cukrova, Zorana Slavicu, Gorana Popovića…
Kad eto, još jedno poznato lice pristiglo iz Njemačke, gdje živi godinama – Nenad Šalov. Srdačan susret, dovoljan da Slaven, novinarski bard hajdukologije, povikne: „Slikajmo se brzo, Baćo je (kako su zvali Šalova) bio u ekipi protiv Saint-Étiennea, Hamburgera i Tottenhama.”
Nenad Šalov, stup hajdukova veznog reda iz osamdesetih, kad se stvarno moglo, rekli bismo i trebalo, do europskog trofeja.
Voljeli su vas i Ivić i Biće u tada podijeljenom gradu na Ivićevce i Mladinićevce?
„Bili su to lijepi dani, kod Ivića sam odigrao onu šampionsku sezonu 1978./79., kasnije kod Mladinića bio nositelj igre, došao i do reprezentacije.”
Zamolili smo Šalova za komentar današnje utakmice:
„Igralo se dobro, gosti se nisu snašli odmah nakon isključenja. U drugom poluvremenu smo posebno dominirali. Livaja je zabio i tko zna po koji put dokazao klasu. Važno je da smo pobijedili i idemo u proljeće u trku za prvaka Hrvatske.”
A volio je Split svoga Nenu Šalova, izdanka hajdukove škole sa Staroga placa, one druge Ivićeve generacije juniora, tehničara, a i trkača. Sjeća se ovaj autor koliko je bio omiljen u Baškoj Vodi, gdje se posebno voli nogomet i lokalni klub „Urania”, u kojoj je bio omiljen gost s prijateljem i nogometnim vratarom Ivanom Vojkovićem:
„Ti su mi dani ostali u prelijepoj uspomeni, Baška Voda i njena ‘Urania’, mjesto gdje se voli pisma i nogomet. Kad sam otišao u Njemačku, odmah su me ugodno iznenadili posjetom Markiša i Antić, kojeg smo zvali Isus. Bile su to lijepe godine prijateljstva i druženja, uvijek u mislima na Hajduk.”
Tako kaže Nenad Šalov Baćo, nekad vezist „bijelih”, kao spona „Zlatne generacije” i one iz eurokupova osamdesetih, za koju ćemo ipak reći da je mogla i trebala puno više.
Ugodan susret sa Šalovom i poziv da uvijek navrati do Poljuda.
