U dogovoru s autoricom Boženom Mutić, prenosimo niz njenih blogova naslova “Kronike iz Vrlike”. U prvom nastavku posjetila je selo Kosore.
Ljudi moji, ja vam se već dobra tri tjedna nakanjivam početi raditi đireve po vrličkim selima kako bih upoznala njihove stanovnike i znamenitosti te tako dobila inspiraciju za rad. Ali svaki put me nešto spriječi: nenadani posjet koji se oduži ili birokracija najčešći su razlozi.
Ali jučer sama sebi rekoh – e sad ćeš otić bar na pola sata, makar padale ćuskije!
Prva štacija su mi bile Kosore.
Em zbog blizine poslu, em zbog arheološkog nalazišta koje je navodno tamo smješteno, a koga god pitam, ne zna gdje je točno.
I tako pođoh sama jer se kolegici vjerojatno učinilo da bi ovo mogla biti žešća blamaža. Nisam ni ja bila daleko od takva razmišljanja, ali morala sam, da se više ne osjećam ko aparatčik koji samo drelji u papire i ekran kompjutera bez kontakta sa stvarnošću.
Nikako se nisam mogla odlučiti u koji ću zaseok jer dok bih primijetila gdje se mogu parkirati uz cestu da nikome ne smetam, već bih ga prošišala. Tako ja brže bolje skrenem u Mediće ni ne shvaćajući gdje sam točno skrenula i u daljini ugledam baku. Vidim ja da joj je čudno o’kle mene, ali brže bolje mi reče da sam mogla doći skroz do njihove kuće i tu se parkirati. Već tu sam znala da sam se na dobru kuću “namirila”.
Pitam ja baku Ljubicu zna li gdje je nalazište u Kosorama, kaže da ne zna da je itko dolazio istraživati, ali možda njezin sin znade. Uto dođe i on iz konobe, čudi se kako me ne zna ako sam iz Vinalića, ja ukratko objašnjavam svoju priču o doseljenju prije godinu dana, pa me povede da vidim kako uređuje konobu jer se eto baš misli početi baviti turizmom. Dogovorili smo se odmah na licu mjesta da ću ga ispromovirati kad krene zaozbiljno, a ja se toliko oduševila kamenom i drvenim detaljima koje je on sam napravio (čak i veliki drveni krevet!) da sam to odmah odlučila učiniti.
Pokazao je meni Medo (sin, jel) čitavo imanje, još dvije kuće za koje se boji da neće uspjeti obnoviti ovim tempom sa svojom mirovinom, pa se usput raspitao za fondove koji bi mu mogli pomoći. Uputila sam ga koliko sam mogla i obećala da ću ga imati na umu kad vidim da se koji natječaj otvorio.Ipak, već je uredio par soba za svoju rodbinu koja ga ljeti posjećuje, a i konoba napreduje punom parom, taman sam ga omela u pričvršćivanju bačvice na zid.
Rastali smo se s obećanjem da će mi pokazati cijele Kosore kad bude pogodnije vrijeme za šetnju, a ručak na koji su me zvali odgodismo za svečano otvaranje Medine konobe.
Sve u svemu, sviđam Kosore i nadam se da će mi se u ovakvom tonu nastaviti upoznavanje vrličke krajine!
