Na današnji dan 1939. godine rodio se Boris Dvornik
Danas nećemo o Hajduku – ali opet hoćemo. Jer ovakav tekst ne može bez Hajduka. On je dio najljepših splitskih priča, onih hajdučkih, a u središtu je Boris Dvornik – meštar iz „Velog mista“, neizostavni kamen u mozaiku splitske i hajdučke duše.
„Moredu krepat svi kraji i carevi, a Ajduk će ostat!“, vikao je u legendarnoj Dukinoj brijačnici, koja je opjevala i oplakala splitske godine. „Ovo je jedna fina zanatska radnja“, objašnjavao bi Bakalaru i Papundeku...
Boris Dvornik – najveći splitski, a po mnogima i najveći hrvatski filmski glumac svih vremena. Počeo je kao vrlo mlad, rame uz rame s prijateljem i kolegom Ivicom Vidovićem, koji je i sam postao bard hrvatskog glumišta.
Danas obilježavamo 86. obljetnicu rođenja ovog velikog čovjeka.
Prvu ulogu imao je u filmu Deveti krug, s Dušicom Žegarac. Slijedili su Martin u oblacima, Prekobrojna, Čovik od svita… Tijekom šezdesetih etablirao se kao dio nove generacije vodećih glumaca domaće kinematografije.
Suradnje s redateljem Antunom Vrdoljakom – Kad čuješ zvona, U gori raste zelen bor, Povratak, Kiklop – uvrstile su ga među najveće. Kažu da je baš kod Vrdoljaka davao neke od svojih najboljih uloga.
U kolektivnoj memoriji Dalmacije zauvijek je upisan kroz uloge u Smojinim i Delićevim remek-djelima – Roko i Cicibela, Malo misto, Velo misto – zajedno s legendarnom partnericom Zdravkom Krstulović.
Imao sam privilegiju poznavati Borisa. Bio je veliki glumac i dobar čovjek.
Osamdesetih se vratio na daske splitskog HNK-a, tada u svom zlatnom razdoblju. Mladi intendant Ivica Restović znao je što ima – velikog umjetnika – i prilagodio je program upravo Borisu. Brešanova Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Mala Floramye, Šišmiš… Kazalište je bilo puno. Propaganda „praši u svih šesnajst“, nosili su se bedževi predstava na reverima, autobusi iz cijele Dalmacije dovozili su publiku.
Postavljane su i razne inačice Tijardovićevih djela: Kućo mala, Tijardović – život, vrijeme…
Nedavno sam prijateljima kazalištarcima predložio da obnove Šjoru Filu. Samo su mi rekli: „A ko će igrat Dujma Špurjana?“
Divili su mu se kolege – poput onih večeri kad bi za vrijeme Ribarskih svađa svi potajno gledali iz lože i smijali se do suza njegovim improvizacijama. To je bio Boris – veliki Boris Dvornik. Onaj kojem smo ustali usred komemoracije u HNK, dok se na platnu vrtio isječak sa Šjor Bepom Pegulom iz Male Floramye. Nitko prije, niti poslije, nije odigrao tu ulogu kao on.
Kao dječak glumio sam u Pirandellovoj predstavi Čovik, zvir i kripost, koju je od 1982. do 1986. režirao Vanča Kljaković. I on je znao kako pustiti Borisa da se razmaše. S njim je trebalo znati – pustiti ga da improvizira, da udahne liku život. Jer to je bio pravi Boris. Lik kojeg smo voljeli.
S tom smo predstavom mnogo putovali. Meni, kao dječaku, to je bilo nezaboravno. Boris bi u autobusu uzeo mikrofon, pjevao, imitirao... Bio je to dio njega. I na koncertima i festivalima – sjetimo se samo Nadaline ili Mile, non piu mile s njegovim prerano otišlim sinom Dinom, još jednim velikanom.
Sjećam se i gostovanja u Sarajevu za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. Nakon predstave, u jednom restoranu, okupila se tadašnja estradna elita. Boris je uzeo gitaru, pronašao se i klavir, pa je zapjevao sa svojim prijateljem, baritonom splitske klape „Lučica“, Milom Tafrom. Bila je to splitska noć usred Sarajeva.
To je bio Boris – legenda Splita, kampanel Dalmacije, glumački bard, uspomena djetinjstva i one „tondine“ iz Borbene ponoćke Maloga mista, čiji se miris mijesio s mirisom fritula i zauvijek ostao u našim kaletama.
Hvala ti, barba Borise, što sam ti bio blizu. Što si moje, a i odrastanje čitavih generacija, učinio ljepšim.



