Beskućnik Dušan Praskić o kojem je pisao prošle godine portal 24 sata preminuo je u Šibeniku u 79. godini. Praskić je, kako javlja Šibenski portal, tek prije tri mjeseca konačno dobio krov nad glavom, stančić u koji ga je smjestio šibenski poduzetnik Vlado Čović.
Praskić je u studenom prošle godine ispričao svoju životnu priču.
Život mu je prošao dok je radio kao građevinar.
Poslodavci su uplaćivali u mirovinski fond i za očekivati je bilo da će se ti stari dani nekako sami od sebe posložiti. Ali nesreće se lako dogode.
Sve i da Dušan nije ostao invalid zbog jednog teškog pada, kao umirovljenik ne bi sebi mogao priuštiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Mirovina mu je bila toliko beznačajna da ga je bilo sramota izgovoriti cifru. Mjesečno bi samo za lijekove koji su ga držali na životu trebao davati po 700 kuna, a ni to nije mogao.
Dušana su upoznali na šibenskom autobusnom kolodvoru. Hladna kamena klupa s drvenim gredicama i nekoliko slojeva kartona bili su mu madrac. Bio je teško pokretan, a pored njegove štake, ispod improviziranoga kreveta, vjetar je nanio smeće; bilježnice, prazne boce, kartone pizze i borove iglice, piše 24 sata.
Pa iako ga noge možda ne slušaju i teško govori bez zuba, mozak fantastično radi. Lako je uočio da smo se nepristojno zagledali u njegov skromni dom.
- Nemojte vi misliti da sam ja spavao samo na ovome kartonu ovdje! To vam sad tako izgleda možda, ali imam ja i deku, samo što mi je ostala kod prijatelja koji mi je dopustio da sinoć prespavam kod njega - pravdao nam se Dušan. Kasnije mu je donio njegovu torbu s kotačićima i pokazao je pokrivač. Za njega je posebno vezan. To mu je praktički sve što posjeduje.
Dušan je skoro mjesec dana proveo na kiši i vjetru jer u šibenskom Caritasu, kako kaže, nije bilo slobodnoga kreveta. Ali upornošću prijatelja uspio je angažirati gradske vlasti da mu bar nakratko ustupe neki od njihovih stanova.
- Živio sam u Novoj Gradiški, tamo sam radio 30 godina, a onda kad je počela Oluja, došao sam ovamo. Sudjelovao sam u Domovinskom ratu. I tako sam ostao u Šibeniku, radio u Izgradnji šest-sedam godina. A sad imam mirovinu koja mi ne pokrije ni lijekove. To mi teško pada. Još ih nisam podigao, a davno sam trebao, ali šta ću kad nemam novca. Ne mogu ih podići dok mi ne dođe nova mirovina. I to vam je sad tako. Pijem ih više vrsta. Svi dođu 700 kuna. Noge su mi natečene. Cirkulacija je nikakva. Voda je u koljenu i može otić gore u pluća i, da se to ne dogodi, trebao bih piti lijekove - s tugom u glasu je pričao Dušan za 24 sata.
Na pitanje gdje mu je obitelj i ima li koga svoga bolno uzdahne.
- Ja obitelj imam, ali nemam. Nisu dobri. Ja san njima bio dobar. A sad ko da nisam njihov. Kćeri su u Zagorju udane, a sin je u Gradiški - sjetno je pričao.
Pomoć dobrih ljudi mnogo mu znači.
- Dok sam spavao na kolodvoru, jedan od zaposlenika bi mi prijetio policijom tjerajući me da ovako teško pokretan odem negdje drugdje, a njegov kolega, koji isto radi na kolodvoru, donio mi je vreću za spavanje - ispričao je.
