Piše: Klaun Spartanko (Nikola Barbarić)
Školska godina lagano ide prema kraju. U razredima se osjeti ono slatko iščekivanje, roditelji već razmišljaju kamo na more, a djeca su mislima – pa većinom – u japankama. Ali prije nego što torbe završe u ormaru, a stopala u plićaku, postoji jedan trenutak koji ne treba preskočiti. Trenutak kad stanemo, pogledamo jedni druge i kažemo: Bravo svima. Stigli smo do kraja.
Jer nije mala stvar izgurati cijelu školsku godinu. Djeca su se trudila – možda nismo uvijek to primijetili, ali ona znaju. Svaki put kad su ustala, iako im se nije dalo. Svaki zadatak koji su napisali, svaki "mogu ja to" i kad im je bilo teško. Iza svega toga stoji hrabrost.
A učiteljice? One su bile tu. I kad su bile umorne. I kad su im misli bile negdje drugdje. I kad im dan nije baš išao po planu. One su svejedno ulazile u razred, dizale rukave i davale najbolje što imaju. To se možda ne piše u dnevnik, ali piše se u dječja srca.
Zato evo nekoliko ideja kako zajedno proslaviti kraj godine. Ne zato jer „treba“, nego zato jer – želimo.
1. Neka zabava bude topla, ne savršena
Nema potrebe za velikom produkcijom. Dovoljno je malo glazbe, pokoji balon, sok i nešto za gricnuti – i puno smijeha. Neka djeca plešu bosa, neka se netko spotakne preko kabla i svi prasnu u smijeh. Neka bude veselo i neopterećeno. Takve stvari ostanu u sjećanju.
2. Pitajte djecu što bi htjela
Netko želi predstavu, netko kviz, netko samo druženje. Kad ih uključimo u odluke, osjećaju se važno. A to vrijedi više od svakog poklona.
3. Dajte trenutak učiteljicama
Zaslužile su ga. Možda pismo, crtež, pjesma, plakat... nešto što govori: "Vidimo te. I hvala ti." Nisu samo one koje daju zadatke – one su tu i kad je teško, i kad netko plače, i kad nešto ne ide.
4. Podijelite uspomene, ne ocjene
“Diplome” za sve: od “kraljice smijeha” do “majstora tišine”.
Zajednička fotka uz rekvizite i smijeh.
Poruke koje djeca pišu jedni drugima.
Kviz: tko je najčešće zaboravio pernicu? Tko je uvijek imao višak užine?
5. I ono najvažnije – od srca
Ne mora sve biti po špagi. Važno je da bude iskreno. Djeca to prepoznaju. Ako osjete da ste tu zbog njih, da ih slavite i zahvaljujete im – pamtit će osjećaj, ne scenografiju.
I za kraj – iz mog nosa i srca (Klaun Spartanko kaže):
"Znaš, prijatelju moj… kad školsko zvono posljednji put zazvoni, ne slavi samo ljeto – slavi se srce.
Ono koje je kroz godinu kucalo kad si nešto naučio, kad si bio tužan, kad si uspio, kad si pomogao prijatelju.
I zato, prije nego potrčiš prema moru, stani. Pogledaj oko sebe. Učiteljicu koja ti je bila oslonac. Prijatelja s kojim si dijelio užinu. Smijeh koji se širio razredom.
I reci hvala.
Jer sve što si naučio vrijedi.
Ali ono što ostaje – to si ti.
A ti si, moj mali prijatelju, sasvim dovoljan. Baš takav kakav jesi. I to je čista petica."
Ako im ove godine poklonimo samo jedan dan iskrene radosti – bez žurbe, bez kontrole, bez tablica – darovali smo im nešto što se ne briše. Zahvalnost. Povezanost. I ljeto koje počinje s osmijehom.
