[dropcap]O[/dropcap]dređuje li zanimanje čovjeka? Ja ne podliježem tom stereotipu, ali i te kako ima onih koji misle da je ljestvica inteligencije određena poslom koji radite. Je li to uistinu tako? Naravno da nije. Baš jutros mi kolegica govori kako joj je jedna poznanica rekla da se s njom ne može družiti u slobodno vrijeme, jer je opće poznato da su konobari lopovi. Ma, treba dotičnoj zapljeskati. Ona još nije izišla iz pećine. Neka i ostane u njoj, jer sa takvim mišljenjem takve odaje joj i pristaju. Osobno ne vjerujem da se ta ikada oznojila od posla, niti je zasukala rukave i odradila smjenu na četrdeset i nešto stupnjeva. Odraditi znači, biti na nogama non stop, biti u pokretu, zapamtiti trideset vrsta kave u jednoj narudžbi, biti nasmijan, a padaš s nogu. Konobarim, i znam o čemu govorim.
'Hrvatska kraljica ljubića''
Uz konobarenje, ja imam još dva posla, odnosno, dva hobija. Pišem pod pseudonimom Kate Mitchell, i nosim titulu ''Hrvatske kraljice ljubića'', a konobarica sam. Uz to pišem i kolumne, romane, imam bogat opus, jer je iza mene više od dva desetljeća intenzivnog pisanja. Uz sve to sam i kolekcionar, te se, da bih sebi obogatila kolekciju i iz ljubavi prema porculanu, bavim i prodajom porculana. Tri posla, tri ljubavi, i ne mogu zamisliti život bez ijednog od njih. Pisanje je težak i samotnjački posao, izazov u kojem iz ničeg napraviš nešto. Porculan je umjetnost sama po sebi, i na sreću, sve je više ljudi koji na tu ljepotu prošlih vremena gledaju na taj način. Koje me od ta tri zanimanja određuje? To što sam konobarica, pa se ljudi naprosto šokiraju kad saznaju da pišem. Uh, baš čudno. Jedna od najposuđivanijih spisateljica u knjižnicama, a konobari. A uz to sam još i obična, ne glumim neku veličinu, jer veličina nisam. Ništa ja nisam bolje od mojih kolega, i nikada se nisam ponašala kao da jesam. Ono što sam napravila, napravila sam zbog sebe, a ne da bi se dokazala nekomu. Dokazujem se samo sebi, i nikomu više.
Negdje, na početku svoje spisateljske karijere, bila sam u pregovorima sa jednim dnevnim novinama da mjesečno napišem četiri ljubavna romana. Ne znam što je očekivala, da joj pišem mukte, i još da joj zahvalim. Zna li ona koliko vremena, sati, dana treba za jedan roman? A najjači argument joj je bio: ''Pa Vi ste konobarica.''
''Da, jesam. Konobarica sam, ali to ne znači ni da sam glupa, a ni da sam nepismena. Uzmite Vi gospođo nekog magistra, inžinjera, doktora da Vam piše mukte, a ja ću konobariti za plaću.'' Baš me ljuti to uvriježeno mišljenje da smo glupi, nepismeni, ili da su konobarice laka roba. I ta ista konobarica je za te dnevne novine napisala stotinu i osamdeset i devet ljubavnih romana, odnosno, godinama je pisala za njih. A konobarica?!
"Živim od konobarenja i na to sam baš ponosna"
Baš mi prije neki dan jedna gospođa pohvalila kolumne, ali je rekla da ne može povezati lik i djelo? Zašto? Baš me to zaintrigiralo? Što bih trebala? Ići napirlitana ko kokoš, glumit nedostižnu veličinu? To nisam ja, ja sam sasvim obična osoba sa manama i vrlinama, ali umišljena gadura nikad neću biti, niti imam razloga za to. Nakon snimanja, koliko puta sam stavila pregaču i slagala boce u gajbe? I što da glumim? Ne živim od pisanja, ne živim ni od porculana, živim od konobarenja i na to sam baš ponosna.
A na sreću, naši gosti nisu jučer izišli iz pećine, već su oni dio naše velike obitelji, i razumiju koliko je naš posao ponekad težak psihički, ali i fizički. Mi smo konobarice, psihijatri, knjige žalbi, službe za informacije, sve smo u jednom. Laka roba smo jedino po kilaži, jer nijedna od mojih kolegica nije debela, kao ni ja. Jednom će ljudi shvatiti da mi samo radimo svoj posao, netko iz ljubavi, netko zato što mora, ali svi radimo za plaću, ali i za napojnicu, jer većina ljudi ipak cijeni naš posao, i hvala im na tome. Ipak mi je najdraža napojnica kada osoba uđe u kafić sa osmijehom. To mi je neprocjenjivo, ali je sve rijeđe, na žalost.
Malo strpljenja...
I konobari su ljudi, shvatite to. Dočekamo vas sa osmijehom i kad smo bolesni, i kad nam srce plače. Komuniciramo, i nastojimo da se osjećate kao da ste u svojem dnevnom boravku, a nadam se da uspijevamo u tome, jer nam se uvijek vraćate. Uredno ispostavimo račun na kojem piše naziv i cijena artikla. Što da vam ukrademo? Osmijeh? To nam je i cilj. Nemojte nam mahati kao da se utapate, jer smo vas vidjeli, a ni pucketati prstima kao da smo psi. Doći ćemo i bez toga. Svojim postupcima govorite o sebi, a ne o nama. Nekad ne možete dobiti sve i odmah, jer ne možemo biti na stotinu strana odjednom, ali malo strpljenja vam ne bi naškodilo. Odete na hitnu, bolesni i tko zna kakvi, pa šutke čekate satima. Ne mašete i ne pucketate prstima. A boli vas, a nas najviše boli bahatost, jer, ako imate diplomu bolju od naše, onda se i ponašajte u skladu sa zvanjem, a najveće zvanje jednog ljudskog bića je: BITI ČOVJEK. Diploma sa tim nema nikakve veze.
