Koncert u povodu 265. obljetnice rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta održat će Komorni orkestar Hrvatskog narodnog kazališta Split u Hrvatskom domu, novoj splitskoj koncertnoj dvorani, u srijedu 27. siječnja s početkom u 19 sati, a isti program će ponoviti na izvedbi u foyeru Kazališta u srijedu 3. veljače u 18 sati. Pod ravnanjem maestra Jure Bučevića Komorni orkestar, pored dvije Mozartove serenade, izvest će i Passacagliu za gudački orkestar Krste Odaka.
Passacaglia za gudački orkestar u g-molu, op. 35 izvorno je skladana za orgulje u obliku baroknih varijacija. Dvadeset varijacija sam je Odak preradio za gudački orkestar. Premda je pretežno skladana u tradicionalnom neobaroknom ugođaju u čijoj sigurnosti i završava, ona ima i neporecive kasnoromantičkeprizvuke i to već od samog zagasito-dramskog početka, koji se nakon sjetno-lirskih prijelaza vraća tipično baroknim stazama.
Serenada br. 6 u D-duru, KV 239 ili jednostavnije Noćna serenada u D-duru, kao i brojne druge Mozartove skladbe tog tipa početno je bila posve nepretenciozna dvorska glazbena razonoda ‘servirana’ za opuštanje nakon zakuske, a vrijeme je tek poslije pokazalo da je Mozart baš zato Mozart što uvijek daje više od zadovoljavanja kakve kratkoročno prikladne forme. Oblikovno zapravo postavljena kao concerto grosso, ova serenada cijela protječe u kontrastiranju gudačkog kvarteta i gudačkog orkestra, a ti se efekti kasnije još i pojačavaju brzim i naglim izmjenama pizzicata i timpana, no nikad do mjere da bi dursko-marševska dramatičnost prevladala u odnosu na gudačku gracilnost i gracioznost.
Gran partita ili Serenada br. 10 u B-duru, KV 361 djelo je kojega rese sve odlike Mozartove tzv. nadnaravne prirodnosti, pri čemu je ona još i postignuta tehnički naoko sekundarnim sredstvima. I premda se u govorenju o Mozartu i njegovoj nesvodivosti na bilo kakav racionalan ili čak poetski jezik može iznositi beskrajan niz primjera koji to ilustriraju, uopće ne čudi da je kao jedan od njih u Formanovom Amadeususuvremeniku Salieriu dato da taj fenomen objasni upravo pomoću početka trećeg adagio stavka iz Velike partite u B-duru. Oboe, klarineti, basetni rogovi, fagoti i horne zajedno se njišu u promjenjivim sastavima tijekom svih sedam stavaka, tkajući impresivnu tapiseriju zvuka. Unutar pojedinih stavaka ali i u cijelom rasponu ove nebeski prozračne partite prisutan je mozartovski besprijekoran strukturni sklad.
