Prije otprilike godinu dana, razgledavajući strogi centar Splita, moj poznanik iz Beograda ostao je šokiran ponudom. Ne mislim ovdje na gastronomsku; zidovi u centru grada oblijepljeni plakatima izvođača egzotičnih imena. Kaže, citiram, “ovo kod nas ne bi napunilo manji klub, kod vas su zvijezde i pune Arenu“. Uzmemo li u obzir da je dotični pjevač napunio Spaladium, da pune svaki klub da ritmovi odjekuju duboko u noć iz svakog auta, zaista je vrijeme zapitati se što se dovraga dogodilo s Dalmacijom?
Kada je nonu zamijenila Seka, a kada je kuća pored mora postala “ovo je moja kuća živio sam tu“?
Pokušat ću analizirati taj fenomen koji traje i traje. Za razumijevanje šire slike moramo se vratiti na početak, unazad nekoliko desetljeća. Jugoslavija 70-tih godina - more izvođača, bilo je rock, pop, zabavna, šansona, Splitski festival, Opatijski, Mesam. Ploča je bila sve, taj šum ni danas nikakav disk ne može zamijeniti.
Prekretnica: 1983. godina i Fahreta Jahić
Narodna glazba ili novokompovana muzika slušala se u kasarnama ili u ruralnim dijelovima zemlje. Imali ste Silvanu Armenulić, Lepu Lukić itd. Mi smo imali Terezu, Olivera i Šibenski trolist Vice Vukov, Arsen, Mišo. Tada na scenu stupa „Južni vetar“, grupa sastavljena od nekoliko izvođača. Radilo se o hibridu harmonike i basa. Iako zabranjeni na televizijama, punili su sve stadione na turnejama širom bivše države. A tada, 1983. nastupa na scenu ona. Minimaks popularni voditelj otkriva djevojku iz Brčkog - Fahretu Jahić. Ono što je trebalo biti ruganje, kako je on zamislio, postalo je kontraefekt.
Preko noći veći dio ex države pjeva Čačak, djevojčice su stavljale trake oko glave i pjevale Mile voli disko. Bila je nezaustavljiva i sama šokirana što se sviđa narodu. Bilo je to vrijeme čekanja u redovima za benzin, vožnje par nepar. Visoka plava pjevačica dugih nogu prva je obukla kratku suknju i pjevala „obuci me minimalno da se vidi maksimalno“. Ima tu toliko stupidnih tekstova, ali poslovna i pametna kakva jest, brzo je shvatila posao. Smršavila je 20 kilograma i postala seks bomba, Brena nacionale. O njoj se raspravljano na skupštinama, zgrade su dobivale njena imena, u Rumunjskoj je bila senzacija. Tako su oko stadiona postavljeni tenkovi jer je Ceausescu mislio da je u pitanju državni udar s obzirom na pun stadion.
U Bugarskoj slijeće helikopterom 1989. godine pred 100.000 ljudi. Njeni spotovi bili su u rangu svjetskih, njeni filmovi su bili iznimno gledani.
Punila je Gripe 3 dana zaredom, prozvana je ministarkom radosti. Slušali su je svi od 7 do 77, iako se u zraku osjećalo nešto što je neizbježno. U Splitu je uvijek bila opća degradacija slušati narodnjake. Mi smo imali splitsku dicu - Dina, Gibonnija, Belana, Daleku obalu. Split nikada nije priznavao veličine. Sve što je vrijedilo negdje tamo, ovdje nije. Stigla je tako 1991., a Brena njeni posteri skidaju sa zidova, ploče i kasete se bacaju u smeće. Pred Hrvatskom su mučne godine, a i domaća glazba polako upada u krizu.
Dance manija u Hrvatskoj
Splitski festival nije održan zbog ratnih zbivanja, Melodije su pročišćene od svakog bržeg ritma. Već 1993. počinju se nazirati neki glazbeni pravci s primjesom grčkog melosa. Ljudi potajice cupkaju nogama, ruke ne dižu, još rano je za to kažu. Dance scena uzima sve više maha. Svidjelo se to nekom ili ne, dance koncerti punili su sve diskoteke i stadione; sjetimo se "Adio, školo" s 50 izvođača na Starom placu.
Na istoku se stvara Pink TV i kreće turbofolk kao mješavina harmonike, dance ritmova i orijentalnih melodija. Opijanje masa, pranje mozga. Oni su imali turbofolk, a mi dance.
Prve kazete stizale su s ratišta ili kao ratni plijen ili iz radoznalosti i tada počinje. Na periferiji Splita otvaraju se opskurne kafane s kockastim stolnjacima masnim od janjetine. Nastupaju neke tete egzotičnog imena u plastičnim materijalima i remenjima, nije pjevanje nego arlaukanje. Dalmacija je u to vrijeme izmučena blokadom, izbjeglicama i propadanjem tvornica.
Turbofolk u mediteranskim Split „mic po mic“, stigao je do centra, do diskoklubova. Dance scena počinje umirati, a na štandovima kraj Miše Kovača stoji CD neke Sneki.
"Ne može nam nitko ništa"
Nakon 2000. taj val ništa više nije moglo zaustaviti, „pošast“ se javlja iz svakog drugog kafića, iz automobila su vrištali stihovi „Lopov lopova“ , „Ne može nam niko ništa“… Cure su tražile svog kriminalca, sve su bile ispeglane kose, pune nakita od kože, blještavih detalja. Od skupina na motorima izbrijanih glava tetovaža nisi mogao proći normalno.
Ne treba zamjeriti, svako ratno i poratno vrijeme nosi svoje, mladost je preuzela njihov identitet s motom - vidimo se u čitulji. Mnogi sociolozi istraživali su ovaj fenomen, govoreći da je to trenutno, ali evo, to trenutno traje već 15 godina. Naš Split postao je Teksas i Grand produkcija, klape su izgurane na male trgove, Splitski festival nije što je nekad bio.
Ideja klapa na Poljudu bila je pun pogodak, čak se dogodio kratkotrajni klapski „boom“. Vraća se polako mediteranski štih, a dolazak Ultre u Splitu mijenja mnoge stvari.
U razgovoru s vlasnicima ugostiteljskih objekata od Splita do Kaštela svi kažu isto „ne isplati mi se dovodit neku domaću zvijezdu, nema profit. „Kad ja dovedem original pjevača iz Srbije, imam jaku zaradu, popije se, zaradim i zadovoljni mi i oni“.
Možda je to odgovor na pitanje kao i na većinu njih - iza svega stoji profit, zarada, a to je razumljivo. Očito je zabranjeno voće najslađe. Svatko ima svoju publiku, a publici se nešto ne može nametnuti.
