Godina ima dvanaest mjeseci, koji se na kotaču vremena okreću i jedan drugog smjenjuje.
Između njih dvanaest imaju dva na suprotnim stranama godišnjih doba. A kod nas, kroz naš tegobni put, poviješću pritrujen, onaj proljetni, koji cvjeta i sviće - svibanj, miriše crvenim makovima pobijenih kolona križnoga puta, a ovaj studeni, koji ledi, zaustavlja dah i miriše na krv Škabrnje i Vukovara.
I naviru te izmučene kolone kroz magle naše opskurne sadašnjosti; sadašnjosti kojoj se te kolone prigodno pričinjavaju, a ne vidi njihov, mukom i žrtvom otisnuti trag po kojemu, zapravo mi, baš mi, sada i ovdje hodamo... Hodamo, čini se umorno, skoro iznemoglo.
Imamo li pravo na taj luksuz i komfor besvjesnosti, dosadne ušuškanosti u prosječnost življenja, nekakvog tupog preživljavanja?
Jesmo li dostojni, ovakvi duhom lijeni i prigodno svadljivi, žrtava koje naviru s krvavih polja onoga rata, a što ćemo tek reći žrtvama ovoga, Domovinskoga?
Kako je u studenom već studeno, steže li nam srce bol studena za Škabrnjom i Vukovarom, je li nam pogled zamućen od tuge ili se, pak, crveni - imamo li obraz da pocrveni? - od ljutnje, podjela i svađa? Ovakvima kakvi već jesmo pričinjavaju li nam se jedna, dvije ili više kolona...?
Onaj starac sa štapom koji prolazi razrušenom ulicom, granatama i minama četničkih zvijeri razorenog Vukovara, bijaše u jednoj, velikim slovima JEDNOJ koloni, koja je žrtvujući se za nas donijela proljeće slobode.
Ta vukovarska kolona samo je nastavila put one koja je kroz krvava proljeća već koračala za nas. Isto je bila jedna. Kolona.
Jedna je Hrvatska, ne dvije.
