„Tko je zapalio Rim? Pa Torcida“, u histeričnoj panici padajućeg učenika izjavljuje mladi Matko Elezović u ulozi u kojoj bi dušu dao profesoru samo da dobije – dva. Ova monodrama u režiji Alena Čelića, tekstu i dramaturgiji Matka Elezovića (oca) i njegova istoimena sina ima sjajne temelje da postane jedna od najizvođenijih hrvatskih komedija. Elezović junior uskače u nimalo udobne cipele šest živopisnih likova – pripitoga slavljenika na godišnjici mature, podvornika Štefa, Albanca, oca pomorca koji dolazi na informacije, stroge profesorice hrvatskoga jezika i sirotoga učenika koji odgovara za prolaznu ocjenu.
Prototip stereotipa
Elezovićevi likovi ne ostavljaju mnogo prostora za dubioze i karakterne otklone. Stroga profesorica tiranin je do srži i duhovita zato što je iskarikirana do groteske. U njoj se odražava trag svih onih „bogomdanih“ profesora kojima uvrijeđeni roditelji pokušavaju „Smistit inspekciju, zamislite.“ Otac pomorac tipični je galeb, facer sa sunčanim naočalama kojega bivša žena natjera na odlazak na informacije. Iako jedva pogađa koji mu je sin razred, na rubu je obračuna s razrednikom jer odbija shvatiti da četiri i „četiri asa“ nisu ista stvar. Albanac ima „dece komada petnaest“ i svi idu u isti razred. Za njihovu raspuštenost krivi „školjskog učitelja“. Živopisni učenik više strahuje od svoga oca nego od same treće jedinice. Babo, naime, ima tešku ruku, pa Ramo, kad vidi da od nabadanja gradiva nema ništa, moli profesora da jedinicu barem malo zaobli, da nalikuje na dvojku. Učenik tako postaje jedan od onih likova koje publika obožava – suosjećaju s njim, žale ga, smiju mu se, smiju se s njim. Idealna kombinacija za komičnog junaka.
Elezović – dijalektalni kameleon
Nekoliko je razloga zbog kojih Elezovićeva predstava puni kazališta, dvorane i škole. Prije svega, u općoj navali teških tema, drama pisanih u metaforičkom ključu i nedorečenih pouka, jedna dobra komedija za sve uzraste pravo je osvježenje. Likovi su dovoljno šaroliki da predstava bude sjajno shvaćena i prihvaćena u svim zemljama gdje ima tipskih likova o kojima govori. Tekst je jednostavan, neposredan i dobro fokusiran na jedan ključni problem ili lik. Na kraju krajeva, vrlo je očito da sam glumac od svih žanrova najviše uživa u komediji i želi interakciju s publikom, koja ovaj predložak čini materijalom za stand-up improvizacije. Međutim, ono što najviše oduševljava sigurno je lakoća variranja različitih dijalekata i žargona koje Elezović „skida“ kao zlatna generacija hrvatskih glumaca i voditelja. Šoltansko podrijetlo, život u Zagrebu pa naposljetku splitska adresa, osim rijetko viđene govorne kompetencije, Elezoviću daju i potrebnu širinu i iskustvo za dopiranje do svih generacija gledatelja.
Izvedba za izvedbom
„Profesore, dajte dva“ svevremenski je komad koji je na najboljem putu da od mladog slobodnog umjetnika učini rekordera. Iza njega je već više od pedeset izvedbi, a interes za predstavom ne jenjava. To je ujedno i dokaz da drama ne mora nuditi duhovne obnove i završetak psihološkog trilera da bi bila intrigantna i zabavna. Nadamo se da je „Profesor“ dobar temelj za povratak smijeha u kazalište.