[D]ošla su neka čudna vremena. I baš kad pomislim da me ništa više ne može iznenaditi, uvijek me nešto obori s nogu. Užasnuta sam koliko su ljudi jeftini, i za koliko bi se prodali? Teški jad. Ono malo ljudi šta su zadobili moje povjerenje, čuvam ih poput zjenice oka svoga. A ostali? Da, bilo je ljudi kojima sam vjerovala, a oni su na to povjerenje samo pljunuli. Ma, neka su. Obrisala sam se ja od izdaje, a oni od nečovječnosti neće nikada. Kako su ljudi medeni kad trebaju zadobiti nečije povjerenje, a i beskrupulozni prilikom izdaje. Na kraju pokažu sav svoj jad, gramzivost, pokažu svoje pravo lice. I iznenadim se uvijek.
Koliko maski treba skinuti da bi se došlo do pravog lica? Bezbroj. Čemu laganje? Ako sam na išta alergična, alergična sam na laži. Svaka se laž otkrije. Uljepšavaju sliku o sebi, ili oni misle da govore istinu? Ne bih znala. Riječi nemaju nikakav značaj, ako nisu potkrijepljeni djelima, a njihova djela kao da su u svađi sa riječima. Baš se ponekad zamislim. Baš budem zatečena. Nekako, imam dojam kao da mojoj naivnosti nema kraja, a imam dovoljno godina i trebala bih biti mudra. S obzirom na iskustvo, čudi me da sam u stanju vjerovati opet i iznova.
Zašto uvijek mislim da svi ljudi u sebi nose dobrotu? A to nije istina, i uvjerila sam se da nije. Ali, ja vjerujem dok me se ne uvjeri u suprotno. Kako je divna ta rečenica? Baš volim ići glavom kroz zid, ali drugačije i ne znam. Ne mogu, a i ne želim hodati kroz život zatvorenog srca. Ne mogu u ljudima gledati samo neprijatelje, osobe koje će me izigrati. Spremna sam kockati se, i pružiti im šansu. A ako i izgubim, to je život. Istina je da su me dobri ljudi naučili puno toga, ali sam od loših dobila najbolje lekcije. Očito ja volim ponavljati gradivo.
Neki su zaslužili i Oskara
Znam da je ovo vrijeme obilježila sebičnost, nekakva vrsta zatvorenosti, osamljenost, izoliranost, i ljudi se boje vjerovati. Ne čudi me to. Kad te izigraju nekoliko puta, onda pomisliš da su svi ljudi isti, a to je daleko od istine. Teško je nekomu vjerovati, jer se povjerenje ne cijeni. Ljudi to povjerenje iskoriste za osobnu korist, materijalnu ili nematerijalnu. Nikada više nije bilo glumaca u običnoj populaciji. Neki su zaslužili i Oskara, koliko su izvještili manipuliranje, laži, zavaravanje. A jadnoga li života? Lažeš da bi se sapleo o svoje laži. Gradiš sliku o sebi koju sam srušiš. Osim tebe samog, nitko ne vjeruje u ono za što se predstavljaš.
A tek veze? U njima se dolazi do kulminacije nepovjerenja. Tu se vreba kao kobac, prati se svaki partnerov korak, istražuje se po bespućima interneta u lovu na nekakvu neprimjerenu radnju… Nepovjerenje se zavuklo svugdje. A kako voljeti nekog bez povjerenja? Kako se uopće družiti sa nekim kome ne vjeruješ? Ja to ne mogu. Ako me izigraš, ja odlazim. Ne želim sebe siliti na nešto što mi nije prirodno, a ni ugodno. Ne mogu ja živjeti u skladu sa tuđim lažima. Neka idu šta dalje od mene, i neka lažu koga hoće. Teško je pokloniti nekomu povjerenje, ali je moguće. Vjerujem dok me ne razuvjere, možda zvuči naivno, ali to je moj način života.
Zaključavanje srca
Ljudi se povlače u osamljenost. Zatvaraju svoje srce, ali i život. Strah da ih se ne povrijedi, jači je od želje da nekom pruže šansu. Nikada većih mogućnosti za komunikaciju, a nikada više osamljenosti.
Pa šta ako netko obriše svoju neljudskost o moje povjerenje? Pa šta ako su me povrijedili? Pa šta ako će opet? Srce neću zatvarati za dobre ljude, zbog nekih koji to nisu. Srce treba zaključati za pojedince, a ne za sve.
Ako netko nije čovjek, nije. Može stvarati lažnu sliku o sebi, ali istina uvijek pokuca na vrata i otkrije tko je tko. U inat svima onima koji su od laži satkani, živjet ću onako kako sam i naučila živjeti, iskreno i pomalo naivno. Zašto bih se ja izolirala zbog nekih loših ljudi? Izolirat ću njih, a ne sebe.
Vjeruj, ali provjeri. Nekako bi mi ta rečenica trebala biti vodilja za budućnost.
