Potaknuta velikim interesom javnosti i odlukom Ministarstva zdravstva o zabrani posjeta djeci u bolnici, pišem ovu kolumnu. U vrijeme epidemije koronavirusa i druge krize, djeci i roditeljima treba posvetiti osobitu pažnju i omogućiti više podrške. U Hrvatskoj se događa upravo suprotno.
Početkom svibnja, radi loše epidemiološke situacije Ministarstvo zdravstva donijelo je odluku o zabrani boravka roditelja s djecom u bolnici. Nakon peticije koju je pokrenula udruga Roda i koju je potpisalo više od 35.000 roditelja, Ministarstvo je objavilo novu odluku koja je snažno odjeknula na svim portalima i društvenim mrežama. Roditeljima djece u bolnici treba omogućiti boravak s djecom na 15 minuta. Petnaest minuta za utješiti bolesno, uplašeno i usamljeno dijete? Ovakva praksa suprotna je svim smjernicama europske i svjetske stručne javnosti uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju i UNICEF. Zabranom i ograničavanjem roditelja na boravak uz dijete u bolnici, ugroženo je jedno od temeljnih dječjih prava. Pravo djece na roditelja.
Svako odvajanje djeteta od roditelja, za dijete je zastrašujuće. Odlaskom djeteta u bolnicu, strah se naglašava, zbog bolesti i dijagnostičkih pretraga. Nitko ne voli ići u bolnicu.
Strah od unosa koronavirusa
U situaciji odvajanja najosjetljivija su djeca rane i predškolske dobi. Prema nekim istraživanjima djeca koja su tek prohodala i koja borave u nepoznatom okruženju (npr. u bolnici) bez bliske osobe, imala su tri odgovora na odvajanje: protest, očaj i konačno odvezivanje (detachment). Djeca koja su u stanju emocionalne deprivacije i „odvezivanja“, često izbjegavaju i ignoriraju roditelje nakon boravka u bolnici. Nekad davno, odvezivanje (detachment) se smatralo simptomom djetetovog umirivanja. U današnje vrijeme, gotovo svi stručnjaci se slažu da to nije tako. Gotovo svi osim pojedinih koji još žive u prošlosti. Stav prema kojem roditelj može unijeti koronavirus ili neku drugu infekciju na bolnički odjel, posjet roditelja uzbuđuje dijete, roditelj donosi neadekvatnu hranu, dijete je lakše pregledati u odsutnosti majke, trebalo bi napustiti. Plač djeteta pri odlasku roditelja neizbježan je znak tuge za osobom s kojom je dijete snažno emocionalno vezano. Jačina reakcije radi odvajanja ovisi o dobi djeteta, njegovoj osjetljivosti, o trajanju i o uvjetima sredine. Što je odvajanje dulje, to su posljedice teže.
Pedesetih godina prošloga stoljeća engleski pedijatri opisali su niz posljedica zbog odvajanja od roditelja za vrijeme boravka u bolnici, jaslicama, dječjem vrtiću ili drugim ustanovama. Ova pojava je najčešće zapažena kod djece u bolnici i nazvana je hospitalizam. Kao posljedica nezadovoljavanja emocionalnih potreba djeteta tj. nedostatka ili premale količine kontakta s majkom (skrbnikom), nedostatka emocionalne topline, obiteljske sredine, sigurnosti i povjerenja dolazi do pojave hospitalizma. Najčešći simptomi kod djece su plač, apatičnost, motorička smirenost ili hiperaktivnost i loše zdravstveno stanje. U povoljnim okolnostima djeca lakše i najčešće bez većih poteškoća i posljedica prebrode odvajanje od roditelja.
Stres (i) za roditelje
Boravak djeteta u bolnici predstavlja stres i za roditelje. Emocionalno stanje roditelja utječe na emocije djeteta. Sustav koji razumije teškoće roditelja koji imaju dijete u bolnici, njihov osjećaj krivnje i preosjetljivost, stvara bolje uvjete za brži oporavak djeteta. Naprotiv, ovakvim i sličnim odlukama Ministarstva kojima se u potpunosti zanemaruje mentalno a stavlja fokus na tjelesno zdravlje imat ćemo djecu koja neće biti zaražena koronavirusom ali posljedice hospitalizacije mogu osjećati danima, tjednima pa čak i mjesecima nakon izlaska iz bolnice.
Nekad su nas plašili riječima „Ako ne pojedeš sve, ići ćeš u bolnicu“. Danas donose odluke o boravku s djetetom u bolnici na 15 minuta. Petnaest minuta?! Toliko traju reklame tijekom filma na TV. Ministre i dužnosnici Ministarstva, čekate li vi vrijeme posjeta u bolnici i boravite s nekim 15 minuta?
Ovakvu odluku mogu donijeti samo oni za koje ista ne vrijedi.
Čitamo se!
