U stara vremena ljudi su bili puni povjerenja. Povjerenje je bilo uobičajena osobina. Nije bilo potrebe da se to njeguje. Došla su vremena da moramo njegovati puno toga, od empatije, prijateljstva, sigurnosti do povjerenja. Često znamo spomenuti kako smo izgubili povjerenje u javne i državne institucije. Jesmo li ga izgubili ili ga još imamo?
Prema nekim istraživanjima, Hrvatska je po razini povjerenja u državne institucije na samom dnu u Europi. Povjerenje u Vladu i Sabor po tom istraživanju ima samo 13 posto hrvatskih građana, što je najniži rezultat među članicama EU. Najveće povjerenje nalazi se u najrazvijenijim članicama poput Danske, Finske, Nizozemske i Luksemburga što znači da postoji povezanost između niskog povjerenja i niže razine razvoja.
Povjerenje je velika stvar. Ono predstavlja temelj za nesputan, siguran i iskren odnos. Povjerenje označava osjećaj da će razvoj situacije ili nekog događaja imati pozitivan ili očekivan tijek. Povjerenje znači očekivanje od osobe ili organizacije da će svoje akcije oblikovati u okviru zajedničkih vrijednosti ili obostranih interesa. Osnove povjerenja čine kredibilitet, pouzdanost i autentičnost. Imamo li povjerenja u sebe i druge?
Kako se gradi povjerenje?
Temelj povjerenja u druge, ali i u sebe je odnos koji dijete uspostavlja sa svojim roditeljima i naziva se „bazična sigurnost“. Odrasli često zaboravljaju da djeca cijene iskrenost. Upravo je iskrenost najvažnija esencija povjerenja. Kad majka ostavi dijete u vrtiću i kaže da će doći do ručka po njega a ne dođe, dijete gubi povjerenje. Kad majka kaže djetetu da neće spavati u vrtiću, a namigne odgajateljici, dijete gubi povjerenje. Kad otac kaže da će ga voditi u park, a ne vodi ga, dijete gubi povjerenje. Međutim, ako roditelji ne iznevjere dijete, dostupni su i brižni, njegovo povjerenje raste. Dijete razvija osjećaj povjerenja u to da će oni uvijek biti tu kada su mu potrebni čak i kad se fizički udalji od njih. Njihov glavni zadatak je da svojom toplinom, nježnošću, posvećenošću i iskrenim odnosom zasluže povjerenje djeteta.
Jednom stvorena „bazična sigurnost“ prati vas kroz život pod uvjetom da ste imali sreće i odrasli u obitelji međusobnog povjerenja. Neka djeca to nemaju, i ostaju uskraćena za divan osjećaj povjerenja u nekog. Takva djeca ne vjeruju u sebe ni u druge, imaju nisko samopouzdanje i odrastu u skeptične i sumnjičave ljude. Jedan moj ne vjeruje nikom, stalno traži neke dokaze, nepovjerljiv je prema svima, počeo je sličiti na Horacija iz serije CSI. Sve provjerava najmanje tri puta i kavu pijemo svaki put u drugom kafiću jer su ga u prethodnom prevarili. Pouzdano znam da preko kamere laptopa ima naljepnicu da ga ne bi špijunirali kao Marka Zuckerberga i šefa FBI-ja.
Povjerenje u institucije
Kao dijete s roditeljima u obitelji, na isti način gradimo povjerenje u državne i javne institucije. Državne institucije bi nam trebale omogućiti obrazovanje, pomoć i zaštitu. Osjećamo se sigurno onda kada je odnos s institucijama konstantan i siguran i kad su oni koji te institucije predstavljaju vjerodostojni i dosljedni. To znači da ni po koju cijenu ne odustaju od svoje misije, od dogovorenih pravila i uvjerenja. To znači da su pravedni i iskreni. Za vrijeme epidemije koronavirusa, svjedoci smo čestih kontradiktornih informacija tipa nosi masku - ne nosi masku, ostani doma - izađi van, otvori granice - zatvori granice i sl. Ovakve informacije djeluju na osjećaj konfuzije, nesigurnosti i bespomoćnosti. U konačnici i gubitak povjerenja koje nam je neophodno kako bi se ponašali odgovorno prema sebi i drugima.
Ako želite da vam ljudi vjeruju, prvo ih morate impresionirati svojim znanjem i mogućnostima, a zatim pokazati da ste ljudi poput njih, da su slični vama. Ovim dajete punu sliku svojih sposobnosti i svoje osobnosti, i dopuštate im da donesu odluku hoće li vam se povjeriti. Oni kojima dajemo povjerenje moraju dijeliti probleme s nama, a ne se ponašati kao da problemi za njih ne postoje. Ako propagirate nošenje maske, morate je i sami nositi, zar ne? U protivnom, gubite povjerenje i niste vjerodostojni, nije vam usklađena priča s onim što radite. Ljudi su skloniji vjerovanju onog što vide od onog što čuju i što im se govori.
Da bi nam svima bilo bolje, javne i državne institucije moraju postati otvorenije prema građanima, transparentnije i odgovornije za posao koji rade. Ne može se ništa promijeniti u društvu ako u tome ne sudjeluju svi, jer su dijalog i participacija ključni za napredak a osobito u borbi protiv zaraze i „nevidljivog neprijatelja“.
Hvala vam na povjerenju.
Čitamo se!
