Potaknuta nedavnim događajem u Zadru, u kojem je sedmorica  mladića osumnjičena za seksualno zlostavljanje petnaestogodišnje djevojčice, pišem ovu kolumnu. Iako se o konkretnom slučaju dosta pisalo u medijima, pravi je trenutak skrenuti pozornost na fenomen seksualnog nasilja i zlostavljanja.

Tema je teška,  izaziva nevjericu, zgražanje i potrebu izbjegavanja i prihvaćanja stava kako se seksualno zlostavljanje događa nekom drugom. Međutim, statistika je neumoljiva. Neki oblik nasilja doživjelo je više od 13 milijuna žena u zemljama Europske unije. U Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički je zlostavljana jedna žena, a svakih 14 dana jedna bude ubijena. Čak 35 posto žena u svijetu doživjelo je neki oblik nasilja. Statistički gledano, svi poznajemo barem pet do deset žrtava seksualnog zlostavljanja. Počinitelji seksualnog zlostavljanja su češće muškarci ali mogu biti i žene.

Žene češće zlostavljaju dječake i mladiće nego djevojčice. Nasilje u našem društvu postaje normalno i uobičajeno. Sve smo manje osjetljivi i više tolerantni na nasilje bilo kojeg tipa (tjelesno, verbalno, psihičko, seksualno i ekonomsko). Grupno silovanje maloljetnice može nam skrenuti pozornost na dan, dva, možda tri ali kasnije postaje samo jedan od slučajeva koji je punio novinske stupce i web portale.

Ono što me najviše brine je činjenica da jedna od tri žrtve nasilja nikome neće reći da je zlostavljana. Broj prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja još uvijek je puno manji od stvarnog broja. Mi smo društvo šutnje i letargije. Zašto se šuti? Šuti se jer nema povjerenja u sustav kažnjavanja, jer su kazne preblage i sudski postupci traju godinama,  jer su žrtve izložene etiketiranju, jer žrtva mora puno puta ispričati što joj se dogodilo, jer se žrtvi ne vjeruje,  jer osjeća sram, krivnju ali i lojalnost prema počinitelju. Šuti se jer psihičko zlostavljanje uvijek  ide uz bilo koji oblik drugog zlostavljanja, je žrtva  osjeća strah i sram a nema podršku obitelji i okoline.

Znate li koliko vremena prođe od zlostavljanja do njegovog razotkrivanja? U prosjeku deset do šesnaest godina. Dobro ste pročitali, od deset do šesnaest godina. Ne šute samo djevojčice, šute i dječaci koji su dodatno opterećeni muškom ulogom i moraju biti „pravi muškarci“ čak i kad su žrtve zlostavljanja. U našem društvu, pravi muškarac nikad ne traži pomoć i nikad nije žrtva. Uz to što moraju biti pravi muškarci kad to i nisu, boje se da će ih proglasiti „pederima“ ako je zlostavljač kojim slučajem muškarac.

Nevezano za konkretan slučaj, pokušava se naći opravdanje za ponašanje počinitelja, a žrtvu stigmatizira, okrivljuje i ponižava. U 80% slučajeva seksualnog zlostavljanja počinitelj je osoba poznata i bliska žrtvi, netko iz kruga obitelji, netko od prijatelja ili autoriteta  koji ima povjerenje žrtve (nastavnik, trener, svećenik). Radi toga žrtva i počinitelj mogu  imati zajedničke fotografije i zajednički krug prijatelja.  Često se čuju razmišljanja da je žrtva „imala dužu suknju, manji dekolte i da nije izazivala, oni to ne bi napravili“.  Žrtva nikad nije kriva za nasilje.

Možemo govoriti o situacijama višeg rizika  npr. izlazak na osamljeno mjesto  s momkom  koji je ranije bio nasilan. Međutim, to još uvijek ne znači da će se nasilje zapravo i dogoditi. Bilo bi prejednostavno problem seksualnog zlostavljanja riješiti oblačenjem duže suknje i zakopčavanjem do grla. Sasvim sam sigurna da odjeću u kojoj su neke žene seksualno zlostavljane,  imaju sve žene u ormaru. Seksualno zlostavljanje nećemo iskorijeniti  zakopčavanjem i presvlačenjem jer odjeća ne uvjetuje nasilje, već počinitelj.

Također, postoji predrasuda o tome da je žrtva  izmislila priču o seksualnom zlostavljanju i kako joj ne treba vjerovati. Zašto bi netko izmišljao priču o seksualnom zlostavljanju? Čak i kad to čini u iznimno rijetkim slučajevima, obično prolazi neku drugu tešku  traumu koja zahtijeva pomoć stručnjaka. Puno je veća šteta ne povjerovati žrtvi, nego joj vjerovati, čak i ako priča nije u potpunosti točna.

Nasilje je svuda oko nas, postajemo agresivno društvo koje odgaja djecu i mlade agresivnog ponašanja i potiče ih na agresivnost u vezama. Udarac ili dva, uvreda manje-više, „to se svakom dešava“, „nema veze ili braka bez nasilja“,  „svi imaju problema“, floskule koje se prečesto koriste opravdavajući nasilna ponašanja.  Postajemo društvo manje osjetljivo na nasilje koje se opravdava riječima „tako vam je to u obitelji“ a molitva sugerira kao idealno rješenje.  Rezultati jednog istraživanja o nasilju u mladenačkim vezama su alarmantni i poražavajući. Dvije trećine mladih izjavilo je da se osoba s kojom su u vezi prema njima ponašala nasilno.

Osobito zabrinjavaju podaci da 68% mladića i 65% djevojaka ne smatra ljubomoru nasilnim, kontrolirajućim ponašanjem. 21% mladića i 3% djevojaka smatra da se od djevojke očekuje da pristane na seks s dečkom koji je potrošio dosta novca na nju tijekom zajedničkog izlaska. 25% mladića i 12% djevojaka ne smatra prisiljavanje na seksualne odnose nasilnim ponašanjem. 51% mladića i 31% djevojaka smatra da žena treba paziti da ne izaziva muškarca. 15% mladića i 4% djevojaka smatra da je prihvatljivo da dečko udari djevojku ako ga je ona prevarila. 26% mladića i 13% djevojaka ne smatra šamaranje nasilnim ponašanjem.

Tko su uzori ovi mladim ljudima, gdje su sve ovo vidjeli i čuli? Kako su formirali svoja mišljenja? Nema drugog odgovora nego pogledati se u ogledalo, pogledati naše obitelji i odgojno-obrazovni sustav koji ne funkcionira, zdravstvenu i socijalnu skrb, jednog stručnjaka koji brine o mentalnom zdravlju na 1000 stanovnika, kazneni zakon, pravosuđe i medije. Nažalost, dok pišem ovaj tekst, jedna od četiri djevojčice ili jedan od šest dječaka žrtve su seksualnog zlostavljanja. Jedna žena doživi nasilje u obitelji. Na nama je da to promijenimo. Ne netko drugi nego mi, bez obzira da li ste žena ili muškarac, imate li djecu ili ne, jeste li  pomagačke struke ili ne. Krenite od sebe. Što svatko od vas može napraviti da popravi ovu statistiku?

Ne zatvarajte oči, govorite, prosvjedujte, pišite, prijavljujte nasilje, mijenjajte sudsku praksu i zakone, mijenjajte stavove i razmišljanja, odgajajte djecu da razlikuju nasilje od nenasilja, dobro od lošeg, žrtvu od počinitelja. Ukoliko budemo i dalje zatvarali oči, nema nam druge nego obući dužu suknju i zakopčati se do grla i natrag u srednji vijek.

Čitamo se!