Kako ostati normalan u izolaciji radi pandemije koronavirusa? Nadam se da nije kasno za odgovor ovo pitanje. Kad vidim što sve ljudi rade u izolaciji (igranje golfa u stanu, kretanje u plastičnim čašama po klizavom podu, različite akrobacije, ispijanje velike količine alkohola, razni izazovi po društvenim mrežama) opravdano se pitam, hoće li ljudska vrsta preživjeti?
Gledam slike druženja s prijateljicama od prije par tjedana, čine se iz nekog davnog vremena, još dok smo živjele uobičajenim životima. Naša stvarnost se promijenila i iz jedne svakodnevice s tekućim problemima koje smo rješavali u hodu, našli smo se u situaciji velike neizvjesnosti. Sada je izvjesna jedino samoizolacija.
Da mi je prije dva tjedna neko rekao da ću izlaziti iz kuće ako baš moram, da ću pri svakom izlasku staviti masku na lice i rukavice, a pri povratku dezinficirati sebe, psa, susjeda, kvaku s vanjske i unutarnje strane, odjeću i obuću, rekla bih mu da je lud. Da mi je rekao da ću pratiti sve vijesti o koronavirusu i nacrtati se ispred ekrana dva puta dnevno radi Konferencije Nacionalnog kriznog stožera, ponovila bih isto. Tko je mogao zamisliti ovakav rasplet situacije? Sanjam li ili sam u nekom američkom filmu u kojem se cijeli svijet bori protiv virusa? U narednim danima očekujem Gorana Višnjića u ulozi balkanskog terorista kako zvoni na vrata. U situaciji pandemije, bolje da ti pokuca na vrata balkanski terorist nego Dr. Kovač iz Hitne službe. Sve sreća da sam gledanje „Generala“ preskočila.
Strah od nepoznatog
Što nas to plaši, što nam izaziva paniku? Suočavamo se s neprijateljem koji je nevidljiv i kojeg slabo poznajemo a situacija je krajnje neprevidljiva, nemamo nad njom kontrolu i potencijalno je opasna. Tada se javlja strah od nepoznatog. Što manje znamo o određenoj prijetnji, raste strah i osjećaj neizvjesnosti te se javljaju ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole (stvaranje zaliha hrane za cijelu zgradu, kupovina dezinficijensa svih vrsta u potocima, zaštitnih maski i rukavica za cijelu ulicu). Nismo mi samo takvi, ima toga svugdje.
Izmijenjen život i ritam dana, neuobičajeni način ponašanja i sigurnosne mjere uključili su psihološke alarme za uzbunu. Strah i anksioznost su automatski odgovor na ove alarme. Anksioznost je normalna reakcija na situaciju koju doživljavamo kao prijetnju, pa stoga svaka anksioznost nije patološka. Određeni stupanj anksioznosti je koristan jer nas upozorava na opasnost i priprema za situacije s kojima se suočavamo. Tjeskobi, konfuziji i osjećaju nesigurnosti doprinosi preplavljenost lošim vijestima (svakodnevno slušamo o velikom broju umrlih i zaraženih u Europi), uz istodobno umanjivanje ozbiljnosti situacije dezinformacijama iz različitih izvora kako se radi o običnoj gripi koja je opasna samo za starije i kronično bolesne ljude, zakulisnim igrama i teorijama zavjere. U strahu su velike oči pa se lažne vijesti šire brže od virusa. Sada nam trebaju stručno utemeljene informacije koje će doprinijeti smanjenju neizvjesnosti i osjećaja straha. O teorijama zavjere čitajte na drugom mjestu.
Jedna od preporuka Nacionalnog kriznog stožera koja se ponavlja i već lagano ide na živce je „Ostanite doma“. Ostanak kod kuće ili izolacija je jedan od načina prevencije širenja virusa. Tako jednostavno a tako teško. Zašto? Čovjek je društveno biće. Uvijek se okupljao u skupinama i tako lakše preživljavao u teškim situacijama. Ako je izolacija prisilna i traje dugo, kod osobe može izazvati strah, tjeskobu, paniku, frustraciju, osjećaj bespomoćnosti. Međutim, fizička distanca ne znači i distancu u psihološkom smislu. Na sreću, živimo u vremenu napredne tehnologije, kad nam je većina bliskih ljudi dostupna nakon dva, tri dodira ekrana na mobitelu.
Što može pomoći u (samo)izolaciji?
Organizirajte dnevnu rutinu, vrijeme za rad, spavanje, opuštanje i zabavu i sve ono što vam treba. Rutina daje osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Ograničite konzumaciju medija i informacija na jedan do dva puta dnevno. Budite u kontaktu s bliskim ljudima preko aplikacija i video poziva, to je jedan od zaštitnih mehanizama psihičkog zdravlja. Dajte jedni drugima podršku. Ne širite dezinformacije, zaštitite se humorom. I za kraj, sigurna sam da će ova pandemija kod većine razviti veću otpornost na stres, da ćemo vidjeti koliko smo jaki i sposobni nositi se s teškim situacijama, koliko smo empatični i solidarni i koliko su nam neke nematerijalne stvari bitne. Ako ste ipak uznemireni i to stanje traje već neko vrijeme, javite se stručnjacima za psihičko zdravlje. I to je sasvim normalno u nenormalnim situacijama.
Ako ste planirali u vrijeme izolacije složiti sve ormare, vježbati baš svaki dan, pročitati sve knjige, naučiti dva strana jezika a niste to do sada napravili, nemojte biti prestrogi prema sebi. Nije vrijeme za samokritiku.
Budite negativni na virus a pozitivni prema svemu ostalom.
