Za Dalmacija Danas piše prof. psihologije Žana Pavlović
[J]edno je sigurno, život u potpunoj zaštićenosti od problema, nije život, ne postoji, osim na društvenim mrežama. Na društvenim mrežama svi su lijepi, nasmijani, provučeni kroz neki od filtera, slikani s boljeg profila, uvijek raspoloženi, spremni na druženje, šalju se srca i poljupci. Sve je tako uljepšano bez nekih životnih trauma i problema. Ovakav život, može nam se učiniti dobrim i ugodnim ali dugoročno, ne pridonosi našem mentalnom zdravlju.
Da nemam problema, mislila bi da nešto nije u redu sa mnom. Znate onu priču, kad nemaš nikakvih briga, stavi jedan kamen u cipelu da te žulja. Ako ti je kamen u cipeli najveći problem u životu - onda je dobro. Vremenom sam naučila staviti kamenčić a ne kamen.
Većina ljudi, bar jednom u životu doživi neku traumu, gubitak, bolest ili neuspjeh. Veliki životne traume su smrt djeteta, partnera, razvod, kronična bolest, prometna nesreća, gubitak posla, zlostavljanje i dr. Prema nekim istraživanjima više životnih trauma uzrokuje i više teškoća i niže razine životnog zadovoljstva. Međutim, oni koji su doživjeli umjereni broj životnih nedaća tijekom života, izvještavaju o višim razinama mentalnog zdravlja, sreće i osjećaja životne dobrobiti u odnosu na ljude koji imaju povijest teških i dugotrajnih životnih trauma. Kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ojačalo me, ne treba više, hvala. Jedino što ne znam koji je to umjereni broj životnih problema? Dvije, tri, pet trauma? Koliko toga čovjek može podnijeti bez loših učinaka na mentalno zdravlje? I što nakon toga? Mijenjamo li se ili ostajemo isti?
Postajemo li bolji ljudi kad nam se nešto loše dogodi?
I koliko god htjeli, ne možemo biti spremni na sve, jer ne znamo sve, jer ne možemo sve. A htjeli bi sve kontrolirati i imati pod kontrolom jer bi se htjeli pripremiti na loše stvari koje dolaze. Pandemija koronavirusa može nas naučiti nešto novoga ili pak podsjetiti na zaboravljene primarne ljudske vrijednosti ljubav, mir, razumijevanje, humanost, dobrotu, ljubav prema drugima.
Sigurno će vrijeme korone ostaviti traga na naše mentalno zdravlje kao i potres, još dugo ćemo osjećati njihove posljedice. Loša iskustva nekad mogu rezultirati pozitivnim promjenama u našim vrijednostima i u našoj osobnosti. Takva psihička otpornost i sposobnost nošenja s teškim i kriznim situacijama, poput pandemije i potresa, može nas potaknuti na promjene koje nazivamo osobnim rastom. Iskustvo životne traume, iako trenutno stvaraju nelagodu, dugoročno jačaju kapacitete suočavanja sa stresnim i traumatičnim iskustvima.
Potres je prirodna katastrofa i nitko ne može znati kad će se zemlja zatresti. Moja susjeda uvijek dođe na vrata s pitanjem „Susjeda, jeste predosjetili potres?“. Valjda misli da sam sjedila u klupi s Vidovitim Milanom i imam neku nadnaravnu moć. Nadnaravnu moć nemam ali mogu je saslušati kad se uplaši i kad je zabrinuta, i kad nema kome reći što je muči. Malo toga uspijem reći jer ona stalno govori i sve zna ali svejedno mi svaki put zahvali „Hvala ti na razgovoru“ i meni to bude dovoljno da je saslušam i idući put a njoj je važno da je netko sasluša.
Ima li nešto dobro u životnim nevoljama?
Jedna moja, prošla je rat, razvod, bolest, odvojenost od obitelji, nezaposlenost, koronu, sad i potres. Gledam je jučer, ništa na njoj ne vidim od proživljenog. Znam da pije neke tablete, ali pijemo svi neke tablete. Mislim na tablete za štitnjaču, šećer, tlak, glavu, leđa, ruku, nogu neki i za druge dijelove tijela. I svaki put kad je slučajno sretnem, čini mi se da joj je osmijeh bar malo veći nego prošli put. Kako joj uspijeva? Zar ne bi trebala biti neraspoložena, loše volje, tužna, ogorčena? Često zna reći „Uvijek može gore“.
Da nema loših iskustava, ne bi znali vrijednost onih dobrih. Spoznaja da smo psihički preživjeli loše stvari razvija osjećaj samopouzdanja da ćemo preživjeti i nove, buduće. Jedan broj ljudi doživi neku pozitivnu promjenu nakon traume ili krize, drugačije počnu doživljavati sebe, druge i odnose s njima, drugi dožive promjene u životnim vrijednostima i životnoj filozofiji. Ima i onih kojima je potrebna stručna pomoć i što nije sramota i znak slabosti već odgovornosti prema sebi i drugima.
Isključivo usmjeravanje na gubitak, ono što je loše i negativno niti isključivo usmjeravanje na pozitivne stvari ne vode dobroj prilagodbi na traumu i krizu. Najbolji odgovor na loša i teška životna iskustva upravo je uravnotežen pogled na sve životne događaje pa i na one loše. U prijevodu, ako nosite „ružičaste naočale“ skinite ih malo, tek toliko da vidite kako izgleda svijet bez njih i kojih još boja ima. Nije sve ružičasto ali ni crno. Tek nakon uviđanja svih boja, na putu ste uspješnog savladavanja teškoća, na putu ste da krenete dalje.
Čitamo se!
