Većina djece sudjeluje na nekakvim izvanškolskim sportskim aktivnostima tijekom godine. Neki isprobaju više sportova, neki idu korak po korak pa se drže univerzalnih školica, a neki su odmah na početku dio timskih sportova koje vole. Samo neki od njih će postati vrhunski sportaši, a većina će od sporta imati korist u obliku pomoći pri formaciji karaktera, što nije malo.
Za djecu je to kao i za roditelje win-win situacija. Dok djeca žele i vole trenirati treba to podržavati i boriti se rukama i nogama da tako i ostane. Plodovi rada dođu nešto kasnije nego kad odu kod frizera, ali radost bi se trebala vidjeti odmah nakon prvog sata. Ponekad se dogodi da je djeci potrebno nekoliko sati kako bi se opustili i oslobodili pred novom djecom i novim trenerom, no ukoliko se nakon nekog vremena ne javi „jedva čekam ići na trening“ efekt, ne bi trebalo forsirati. Tko forsira dijete, imat će kontra-učinak. Motivirati da, ali forsirati ne.
Neka djeca pak neće ništa trenirati niti će ići u vrtić sve dok to zakonska regulativa ne propisuje. Ti roditelji kažu da još ne znaju što bi dijete treniralo te da ga ne žele voditi ni u vrtić prerano jer se svako malo dijete razboli. Kad im se kaže da dijete neće sociološki napredovati koliko bi trebalo, oni pak misle da djeca sve od njih mogu dobiti te da im ni vrtići ni klubovi ne trebaju. Ima i tu istine. Samo kad dijete dođe u prvi razred osnovne škole vidjet će se velika razlika u prilagođavanju i socijalizaciji. Također je potrebno naučiti neke motoričke vještine kao i izvođenje nekih vježbi. Tu je trčanje, kolut naprijed, pucanje na koš, udaranje nogom u vreću, dodavanje u nogometu itd. Pobjeđivati je zabavno svima, ali treba naučiti i gubiti. Sve ide iz kuće, tu se slažemo, ali kad dijete zaboli zub neće mu ga roditelj popravljati. Tako i sportski dio, normalno je da će roditelj igrati na balun sa svojim sinom, ali ako želi da taj isti sin nauči nešto više, morat će se priključiti sportskom klubu. Iza svakog treninga dijete vise nikad neće biti isto. Svaki trening je nova kap koja čini predivan slap.
Najkritičnija točka odrastanja je pubertet, tu se bira dobro ili zlo, kako ćemo živjeti. Tu se javlja muško ja i žensko ja kod djece i mnogo toga dolazi na naplatu. Tada obično pola razreda počne pušiti travu jer trava je kao manje štetna od cigara. I koriste je u medicinske svrhe. Onda uleti s vremenom i koji bombončić jer ipak ne treba biti staromodan i to je samo za zabavu, to nije igla. I tako dobri vlak ode krivim tračnicama i polako klizi. Ne vidi što čini, misli da je sve ok, ali ne živi u istini, nema kristalno jasno sliku i neće je imati dokle god radi krive stvari. Tu se mogu osjetiti prednosti bavljenja sportskom aktivnošću u djetinjstvu. Dijete je naučilo, prije svega, sebi reći ne jer je toliko puta po kiši i vjetru išlo na trening umjesto da je večer provelo uz igrice ili tv. Time se naučilo i disciplini i požrtvovnosti što mu može pomoći da u kasnijem odrastanju i pubertetu odabere teži put. Dijete je toliko puta preskočilo druženje s prijateljima zbog treninga ili natjecanja pa je time ujedno naučilo reći ne i društvu. Naučilo je podnijeti poraz čime i suočiti se s mogućim izrugivanjem vršnjaka zbog dobrih izbora. Naučilo je gledati na cilj, bilo u obrazovanju, bilo u privatnom životu što će mu pomoći da ne zapne na nekoj od brojnih stranputica.
Ne postoji čarobni štapić za odgoj djeteta, ne postoji ni tajni recept za bezbolno proživljavanje puberteta. No, pubertet nije ni stvoren da bude bezbolan. Dapače, vrlo je važan u daljnjem oblikovanju osobe. Ipak, bavljenje sportom u djetinjstvu razvija u djetetu brojne vrline koje mu mogu pomoći da to burno razdoblje odvede u bolji i sretniji život.
Kako bi naše bake govorile: „Iz nejaka se trn oštri.“
