Mene su moji upisali na nogomet dosta rano. I budući da je to bilo rano, nisam imao posebnu koncentraciju pa su me slali na branku jer kao ne znam igrati, a u biti sam samo bio dijete svoje dobi, malo življe, recimo. Ja nisam bio golman jer sam znao braniti nego jer nisam bio dovoljno dobar za igrati.
Onda budući da se nisam osjećao doživljeno, izvodio bih gluposti samo da dobijem priznanje. Tipa, kad bi me igrač prošao, ja bih mu podapeo nogu, prošla bi me svaka lopta, ali niti jedan igrač. Mnogi odrasli bi ubili za priznanje, a kamoli dijete. Mislio sam da ću se tako bolje uklopiti, ali bio sam sve dalje od toga. Volio sam trenirati, ali sam na svaki idući trening išao s tjeskobom hoće mi se opet netko narugati i hoću li završiti na branci jer nisam bio dovoljno dobar.
Najgore je što smo uvijek imali tri slična treninga. Nije se znalo puno o metodici, to su druge garniture trenera bile, a dobar trener u to vrijeme je bio onaj koji je bio strog i s kojim nije bilo zafrkancije. Ma daj, molim te, danas sa sigurnošću mogu kazati da što je trener stroži da manje zna, nema to veze s tipom trenera kad trenirate predškolce. Selekcija mi je bila najveća trauma, hoću li igrati u prvoj ekipi, drugoj ili neću uopće. Jednom mi je čak i otac rekao, kad je vidio da trčim k'o muva bez glave po cijelom terenu da bi mi bilo bolje da treniram šah nego nogomet i dok me vozio kući objašnjavao mi je da se moram držati svoje pozicije, pomalo drugačije od trenerove priče vezano za taktiku jer je moj otac igrao u Hajduka pa zna najbolje.
Bio sam zbunjen jer nisam znao tko mi je vodič, tata ili trener, i koga da slušam na idućem treningu, a bojao sam se da ne ispadnem loš jer tko zna hoće me voditi na treninge više ako nisam dobar. Svi su oni imali dobre namjere, ali sve mi je postalo noćna mora, od slikavanja za klub, klupskih izleta, vikend utakmica, sve, ali samo zato što nije bilo pravo vrijeme. Najgora stvar je što se ljubav prema nogometu ugasila, a nogomet je bio moja prva ljubav. Samopouzdanje mi je bilo srušeno. Pa su me moji odveli na treninge kikboksa kod našeg obiteljskog prijatelja i stvarno sam zavolio kikboks, vratio mi je samopouzdanje i petnaest godina sam ga trenirao, al to je isto bilo prerano za takav sport.
Bilo bi bolje da su me odveli na judo ili karate. Mojim roditeljima je bilo važno da sam u sportu i to je bilo super, samo nisu znali bolje, s timskog sporta na kikboks, al tu sam bar bio dobar. Dakle pazite što, kada, kako, gdje i kod koga trenirati. Danas sam zahvalan zbog ovog iskustva. Premda mi je ostavilo traumu, mogu razumjeti djecu. Posebno razumijem "zločestu" djecu jer sam i sam jednom bio "zločesto" dijete i znam da samo jedno "Bravo!" može učiniti veliku razliku.
Dragi roditelji, ustrajte u namjeri da vaše dijete bude u sportu, a ako ćete ga već odvest na kikboks s 8 godina, barem mu kupite gumu za zube.
Ako vam se svidio moj video, molim vas komentirajte, podijelite da vide i drugi roditelji i odmah krećem snimati idući.
