Od 1. siječnja 2018. godine uvodi se famozni porez na nekretnine. Jedinicama lokalne uprave i samouprave malo je 25 milijardi kuna godišnje, koliko do sada primaju od oporezivanja pa bi na ovaj način, pretpostavlja se, ubrali godišnje dodatnih 2,4 milijarde kuna. Time da je država na sebe preuzela teret ovog ubiranja.

Iskreno, drago mi je da je to tako. Jer to znači još više radnih mjesta u Županijama. Još više zamjenika pomoćnika pročelnika. Tajnika tajnicima itd. Više Nevenki, Mara i Joza koji bi ti odrubili glavu jer si u njihov ured došao 10 minuta prije marende. Kako se sva ta svita ljudi koji laprdaju po izmišljenim uredima zaista ne bi mogla drugdje zaposliti, idealno je da ih naš narod sponzorira rastakanjem vlastite očevine i djedovine. Netko od oca naslijedi kuću na selu i gle čuda, odjednom za nju mora plaćati najamninu. Jer kako drugo nazvati uplatnicu na 1.870,00 kn?

Za onoga tko nema nekih značajnih prihoda, to znači da on iza svog oca nije zapravo naslijedio imovinu. On je naslijedio siromaštvo. Ovrhu. Jad. Hvala im na ovom porezu koji će, duboko se nadam, napokon ujediniti siromašne i bogate. Sve one kojima maslo slasnih proračunskih primanja nije premazalo vid. 99% ljudi po prvi put u novije vrijeme naše povijesti nešto NE ŽELI. Ne žele davati jednu nekretninu državi da bi im ostala druga.

Komunizam i nacionalizaciju prošli smo1946. godine i tada su nam za naše dobro ostavili jednu nekretninu, a sve druge uzeli. Međusobno ih podijelili. Porez u najavi je zapravo ista stvar. Samo ovaj put država ima sluha za naše mogućnosti pa nam uvode nacionalizaciju na rate. Na slipove. Otplatite svoju kuću iz 1956. na 12 000 rata! Akcija! Dok nas sve ne pogodi neki komet. A valjda ćemo do toga trenutka imati referendum koji će kazati NE ovom porezu. Ovo je porez protiv kojega će ići čitav narod legalnim sredstvima. Potpisati će sve peticije. Izaći na ulice. Tražiti referendum. Kazati da je moguće 90% ljudi više od 10%. Ili možda u svojoj državi želimo izgubiti svoje domove?