Još početkom 20. stoljeća, kad je tadašnjom Hrvatskom grmilo britko, kritičko pero jednog A.G. Matoša, znali smo da kao pojedinci jednog naroda imamo čvrste zajedničke poveznice, ali koje nas često ne determiniraju u najboljem svjetlu. Stjepan Radić, jedan od naših najvećih prosvjetitelja, držao se krilatice “prosvjetom k slobodi”, snivajući spajanje gradske, priučene inteligencije s prirodnom, seljačkom, koja bi na krilima gospodarske sloge dovela do narodnog blagostanja.

Oduvijek smo kao malen narod imali lučonoše i pučke tribune, ali koji su često bili zatrti od domaćih izdajnika, uvijek priklonjenih većim susjedima koji su narodni prosperitet uništavali svojom nezainteresiranošću, apatijom, parazitskom indiferentnošću.

Novi početak

1990. godine mnogi su dočekali širokog srca, kao novi početak, kao mogućnost ispravka mnogih povijesnih nepravdi ili jednostavno kao priželjkivanu opciju za vlastitu realizaciju.

Danas imamo Hrvatsku, ali kakvu?

Gledajući brojnost naših državljana očima svjetske statistike, prije bi nas se moglo nazvati malo većim gradom, rasutim po vrletima, ravnicama, otocima i nekoliko manjih “naselja” koja u cijeloj priči strše kao bijela vila bogatog povratnika iz Njemačke.

Osnovni zamašnjak ovog društva, ljudi starosti od 45 do 60 godina, spadaju u brojku od oko 550 000 članova braniteljske populacije. Osnova, ali ne i visina njihovog primanja garancija su da će oni svoje funkcioniranje u današnjoj hrvatskoj prilagoditi priskrbljenom ili zasluženom statusu, a koji od njih ne traži daljnjeg poduzetnog učešća. Zakonski, oni ne mogu drugačije funkcionirati.

Umirovljenici stariji od 65 godina svoje najbolje godine su ostavili u organizacijama udruženog rada, danas omraženim asocijacijama, koje su tada ljudima donosile nekakve sigurne poslove i rješavali stambena pitanja.

Mladost, danas pomalo zatupljena povijesnim i političkim mitovima, rezignirano pristaje na nepripadajuće ili sezonske poslove ili pak svoje kofere pakira zbog odlaska u inozemstvo.

I u tom kompletu manjka istinske borbe za ono što smo stvorili. Dolaze na red političari, administracija gladna poreza, propovjednici i čitava slika pametnih, ali nesposobnih apologeta bogatstva državnog proračuna.

Udaranje o zid

I gdje je tu narod?

Narod šuti jer uviđa prevlasti svoje nemoći. Pred sudovima. Bankama. Ministarstvima. Čak niti red u pošti više ne voli ovaj narod.

Narod pije zamućenu vodu. Udiše zrak zatrovan sanacijom smetlišta. Doživotno čeka na zakazani termin snimanja nekog organa u bolnicama. U svojem slobodnom kretanju uvijek nailazi na zid.

Ima li nas još kojima ovo pomalo i smeta? Kojima je ovime prozvana inteligencija?

Možemo li shvatiti da ako nastavimo provoditi ovaj ekonomski i politički “model”, demografski nestajemo?

Ili za nas zaista NEMA PROBLEMA?