Svako malo izađe članak da je u nekome mjestu u Hrvatskoj uništena "pametna klupa". Kako u Dalmaciji, tako i sjeverno. Strah me i pomisliti da je to nekakav dokaz da smo uvjerljivo najgluplji narod, kako bi govorile ankete na onoj jednoj beznačajnoj Internet stranici. Jer uništavanje klupe koja napaja mobitel sa inteligencijom jednog naroda nema ama baš nikakve veze.
Na "našu" klupu, koja definitivno treba biti od krute hrastove daske, sa nogama od lijevanog metala, trebalo bi stavit kruha, sira, pršuta i francuske salate i iz ugrađenih zvučnika puštati domaću glazbu. Može i pokoji raskrivljeni muzički novitet sa istoka. Uz to se definitivno bolje probavlja papršnjak, koštradina, tripice, može i brujet. A ne u klupu stavljati struju i punjače za mobitel. Kome to treba? Kinezima? A kad Našu klupu otvoriš, unutra bi mogla bit i pokoja stara zastavica i kuburica. Pa neko staro odlikovanje i prašnjavi ordenčić. Djedovo zubalo otkrhnuto ruskom granatom. Davno potrošeni uložak iz stare njemačke penkale. Može i poneka posudica za skupljanje suza ganutog promatrača.
Svakome bi srce zaigralo uz Našu klupu, koja bi više bila nalik na sanduk sa uspomenama nego na trafostanicu. Prije bi ruku digao na sebe nego na nju. Uz Našu klupu bi se sjedilo i pjevalo. Djeca bi se igrala aviončićima. Novopečene nevjeste vezle bi goblene sa domaćim uzorcima. Kršni momci bi u kasno proljeće uz Našu klupu nalazili svoje mjesto, da sa bukarom vina nazdrave netom uzoranoj njivi. Pustite vi tamo, europski paraziti, nas na miru sa svojim smjernicama, uredbama, direktivama. Dajte nam da uživamo u Našoj glupi!
