Ibi potest valere populus ubi leges valent. (Publilius Syrus 289.)

U prijevodu s latinskog: “Narod može imati vrijednost, samo tamo gdje i zakoni imaju vrijednost.” S gledišta sociologa, svaki je narod živi organizam. Kada tom narodu daš kruh i vodu, a sam jedeš meso, zalijevaš gozbe prvoklasnim vinom, nisi uradio čin promišljen za javno dobro.  Dapače, zalijevaš bijes, čija se brzina razvija ovisno o intelektualnim sposobnostima adresata.

U nekih 30-ak godina našeg samostalnog Ustavnog života, od ushita opcijama koje donosi budućnost, od vapaja za promjenama koje dolaze s novim poretkom, zapeli smo u taloženju staleža koji ne živi od produktivnog rada. Zapeli smo u mirenju s nelogičnim, kao da je u pitanju izlazak sunca sljedećeg dana.

“Tko je gladan i nezadovoljan, više nije lijep”

Od vizije jedne zajedničke kuće, okićene identifikacijskim simbolima slobode i samostalnosti, naše se društvo brzo transformiralo u nesložnu avet, opterećenu vidljivim klasnim razlikama. Koja odvratna sintagma “klasne razlike”. Ali u tom dijelu, suštinske promjene do danas nismo doživjeli. Gospodarska kriza samo je bila okidač urušavanja krhke vizije države čiji napredak više ne počiva na proizvodnji već na izvozu ljepote i prodaji apsolutno svega što ima bilo kakvu vrijednost.

A tko je gladan i nezadovoljan, više nije lijep. Ni sebi a ni drugima. Gledajući našu prošlost, oduvijek se na ovim prostorima disalo u duhu očekivane izdaje oktroiranih vladara. Za naše slabosti i mane, krivi su nam bili Bizant, Venecija, Turci, Ugarska, Austro-Ugarska, SHS, Kraljevina Jugoslavija, NDH, DFJ, FNRJ, SFRJ, izbacite ili dodajte pojam koji želite, bit je ista.

U društvu u kojem su zvijezde političari, a ne glumci, redatelji, sportaši, znanstvenici, slikari, književnici, prekasno je pozivati se nepoznavanje ključnog sjemena rasta, pozitivnih promjena i parametara opstanka jednog društva. A ne može se smatrati da trpi nepravdu onaj tko na to pristaje. Na sve što danas imamo, pristali smo sami. Samonametnutom paralizom ekstremiteta, jezika i uma.

Zašto se pitamo da kaskamo za suvremenim svijetom?

Današnjih dana, prepuni su medijski stupci napisa o sprezi pojedinaca s institucijama, koji institucije koriste za vlastiti probitak. Za zaštitu sebe ili članova svojih obitelji od provođenja zakona. Puni su stupci napisa o pogodovanju, korupciji, selektivnoj nesposobnosti u radu državnih tijela.

I zapravo, većina biračkog korpusa na svaku medijski prezentiranu iracionalnost i nepravdu gleda površno, a nikome takva nepravda ne bi bila malena da je učinjena upravo njemu. I onda se pitamo zašto kaskamo za suvremenim svijetom, s kojim dijelimo jedino iste brojke na kalendaru? Upravo zato što ne postoji kolektivna mogućnost spoznaje da pojedinačna nepravda pogađa sve i svakoga, a ne samo onoga tko je pojedinačno titular nevolje i nezakonitosti u jednom trenutku.

Neograničena količina pasivne tolerancije, amnezije i gluposti

Naš je narod, svojom voljom, u 21. stoljeću odabrao titulu grupno silovanog, usput se hvaleći svojim statusom na društvenoj mreži, tražeći treće poluvrijeme, odlikovanja, činove i napredak u službi. Fatalistički utapajući svoju šutnju u magičnu vezu između svakoga tko je moćniji i njegove prevlasti i pobjede.

Međutim, kako kažu, čvrsto je i snažno samo ono drvo koje vjetar često krivi. No inteligenciju drveta nitko ne propitkuje. To je ipak samo biljka. Navikli smo u ovakvom društvu na sve, pa i na neograničenu količinu pasivne tolerancije, amnezije i gluposti. Rješenje je, valjda, ispeći meso, pobjeći u planinu, disati svježi zrak. Ojkati. Zapjevati jednu klapsku.

Nepravda se ionako događa nekome drugome.