Zar ikoga više može začuditi vijest da nam naši vrli čelnici obznanjuju da će ljudi koji u idućih 15 godina idu u mirovinu imati 16 posto niže mirovine od sadašnjih osiguranika koji su bili u prvom stupu? A oni koji se sada umirovljuju da će imati 500 do 600 kuna niže mirovine od sadašnjih umirovljenika.
U zemlji koju proputuješ automobilom u nekoliko sati ima više od 500 općina, isto toliko načelnika, pomoćnika, tajnica, vozača i službenih automobila. Iz iste te zemlje svake godine iseli oko 50.000 mladih ljudi. Masovno iseljavanje radno sposobnih stanovnika i loša demografska situacija uzrok su odlaska oko 300.000 ljudi u nekoliko godina, a prema procjenama stručnjaka iz Hrvatske će u idućih deset godina iseliti još milijun ljudi. Pitamo se događa li se to zaista i zašto?
Kad već sebe uvjerimo da se samo radi o ružnom snu, dođe nekakav ministar ili glasnogovornik i važno saopći da će muškarci i žene rođene 1964. godine u mirovinu tek sa 67 godina. A mirovina im, eto, može biti samo nekoliko desetaka posto niža nego današnjim umirovljenicima. Ili da budemo iskreni, mirovinu “oni”, koji su zapravo “mi”, vjerojatno niti neće ugledati.
Vlast bi prema definiciji demokratskih društava trebala proizlaziti iz naroda i pripadati narodu. Ako narod nije odabrao rad do 67. godine života za mirovinu koju nikada neće vidjeti, postavlja se pitanje tko i u čije ime uporno odlučuje uništiti hrvatske građane? Smišlja abnormalne poreze, prekrajanja i rezove radi kojih naša domovina postaje konc logor umnog i fizičkog rada.
Norveški umirovljenik sa 67. godina života od ušteđevine kupuje hotel u Zakintosu ili Zaostrogu, dok se naš umirovljenik iste dobi penje na invalidska kolica da bi lakše dohvatio plastične boce iz kontejnera. Za koga onda 50 godina rade hrvatski građani? Za nove Passate načelnika neke općine koja broji 120 stanovnika? Za novu markiranu torbicu njegove tajnice? Za WC papir njegovog službenog vozača? Za dermatološki pregled njihove čistačice? U konačnici, rade li naši građani do 67. godine života za 155 saborskih zastupnika, čija će parlamentarna većina odlučiti da je prosječnom umirovljeniku dovoljno 1.015 kn mjesečno za kupiti hranu, lijekove, platiti režije i kredite?
Gledajući elokventna lica naših rumenih i zaobljenih političara, reklo bi se da će naši umirovljenici raditi do smrti izgladnjiivanjem na poslu, sve kako bi oni koji su to odlučili svako jutro mogli grickati tost s fino topljenim sirom i šunkom. Jer oduvijek je bilo: “Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane!”
Ali nemojmo se protiv toga ni slučajno buniti, osim na društvenim mrežama. Nemojmo slijediti dosadne Francuze, Španjolce i Talijane koji bijesnim javnim prosvjedima državi ne opraštaju ni jedan milimetar, EUR ili sekund oduzimanja svoje slobode i prava. Nego lijepo uđimo na Facebook i na tvrdnje da nam vlast suludim potezima uništava materijalnu egzistenciju stavimo jedan LIKE. Kliknimo “sviđa mi se”. Jer kad arheolozi za koje stoljeće iskopaju naša mumificirana tijela u krugu radnih mjesta, neka putem Fejsa znaju što se točno u Hrvatskoj dogodilo.
