Valjda je to ostvarenje sna svakog virusa pa i ovog aktualnog, zločestog, da čovjek pred njim poklekne u svakom aspektu svog dotadašnjeg življenja.
Ulaziš u ljekarnu a ljekarnica te prijekorno vraća do pulta na ulazu sa sredstvom za dezinfekciju i urla: „Prvo dezinficirajte ruke!“
Sjetiš se da se na tebe zadnji put tako izderala učiteljica u trećem osnovne, kad te zamijenila za mangupa koji je u vrtu kraj škole počupao tri glave kupusa.
Pa ih frknuo na šofer-šajbu njene nove „Zastave 101“ kupljene na sindikalni kredit.
Zatim vadiš osobnu i zdravstvenu od punice, kojoj si došao kupiti flastere i ekstrakt šljive za probavu, a apotekarka traži tvoju osobnu. Zatim tvoju zdravstvenu. OIB. Vozačku. Putovnicu.
Šalje detalje u Washington, Denver i Pentagon. Čeka odgovor Trumpa.
Preko nepoznate njuške apotekarke nategnuta joj kirurška maska (koja ne štiti od virusa) a oči joj sijevaju dok u registru MUP-a provjerava jesi li možda prekršio famoznu „samoizolaciju“.
Na ulazu u ljekarnu iza tebe treperi kupac sa skijaškom kapom i rukavicama, i na sav glas slovka „NE-MA-MO… MA-SKI….I…SRED-STAVA….ZA DEZIN…FEKCIJU!“
Dok dočekaš spasonosne dvije kutijice, koje će punici zaliječiti probavu i urasli nokat, red ispred ljekarne već je spojen sa redom ispred Interspara ili Konzuma.
A ulazak u trgovinu je u današnje vrijeme opet svoja priča.
Mediji su učinili dobar posao, pa znaš da sa svakog patlidžana, jabuke, pakiranja jogurta ili bilo čega u trgovini sigurno vreba koronavirus.
Jer svatko je to prije tebe sigurno vrtio po rukama, a posljednji je upravo stigao iz Italije.
Zakašljao se po proizvodu, izašao, a tebe ostavio na milost i nemilost sutrašnjoj činjenici imanja ili nemanja respiratora u KBC-u.
I dok klempavih ušiju, nategnutih gumicom platnene maske, bauljaš po odjelu s voćem, smeta ti apsolutno svako živo biće koje se pored tebe kreće.
Na blagajni gadljivo vadiš kune i primaš usitnjeni ostatak, pogled ti leti prema pumpici za dezinfekciju.
A znaš da virus vjerojatno čuči na onom plastičnom vrhu posude sa alkoholom.
Tako je! Taj dio svi diraju rukama a alkohol do njega ne dopire!
Gadljiv i virozan sam sebi, unosiš hranu u auto, bacaš masku na zadnje sjedalo, hvataš čisti ustajali zrak iz auta.
Onda dolaziš na policijski punkt, preko kojeg prolaze isti ljudi kao mjesec dana ranije, samo ovaj put svi imaju propusnice.
I opet onaj glupi osjećaj iz trećeg osnovne, kad si lažno optužen radi prekršaja sa tri glave kupusa.
Policajcu iz usporenog automobila vičeš da ne napuštaš mjesto prebivališta, nego da samo ideš cestom.
On te blijedo gleda, očekuješ „Ne može! Stanite sa strane! Ukrali ste tuđi kupus!!! Zapalili ste Kozjak!!!“
Ali sve bude OK, iako nije OK.
Odavno običan čovjek nije bio manji, bespomoćniji, ranjiviji, gotovo lažno optuženiji.
Dovoljno je prevrtiti vijesti na portalima, da nam utroba pokuca na usta sa unutrašnje strane.
Kakvi su to, pobogu, naslovi:“ Jučer je u New Yorku umrlo manje ljudi nego danas!“
Ili npr. „Rumunjska spremna za izvanredno stanje!“
„U Tokyu umro čovjek od 37 godina, nije bio bolestan!“
Degeneracija vremena u kojem živimo, dovela je i do ovakvog novinarstva ili do potrebe za ovakvim izvještavanjem.
Strah uvjetuje klikove na vijesti, a klikovi donose profit.
Kad se u kući pokvari fen, obično ode i štednjak, zatim bojler.
Jer jedno zlo nikad ne dolazi samo.
Takvu situaciju imamo i danas sa ovom pandemijskom pošasti.
Uz koronavirus dobili smo od ljudi sve ono što smo znali i ranije ali je bilo nekako uspješno prikriveno, izgubljeno u nervozi strke i svakodnevnog življenja.
A danas, dobro vidiš tko od poznanika od tebe bježi jer je, eto, virus u zraku.
Dobro vidiš i tko živi od tvog straha.
Tko bi ti prodao maske i dezinfekcijska sredstva po cijeni proračuna jedne srednje općine.
Koronavirus ima dvije strane svoje neslavne medalje, ali na onoj spoznajnoj, vjerojatno mu nikada nećemo zahvaliti.
Bio djelo infekcije šišmiša, proizvod Amerikanaca ili Kineza, dokazuje da ljudi ipak nisu niti glavna niti ključna bića na ovom planetu.
Dapače, nevidljivi mikroorganizam ih je svojom pojavom toliko razgolitio, zastrašio i posramio, da je ljudima najbolje ostati doma i pred ogledalom jesti brašno.
Nekako, bolje nismo ni zaslužili.
