Je li veći problem trajno iseljavanje Hrvata u inozemstvo ili naše nerazumijevanje posljedica ove pošasti? Potkornjak na Marjanu je ništa. Mutna voda, smrdljivi Karepovac i izrovani Žnjan su ništa. Statični i samodovoljni Sabor su ništa, koliko je gubitak našeg nacionalnog korpusa sve. Ako je to već rezultat svjetskih, demografskih i financijskih trendova, a ne rezultat djela domaćih političkih elita, onda možemo bit mirniji za 0,1%.
Ali krenimo od početka. Je li zaista jedan HDZ-ovac ili SDP-ovac potpuno zadovoljan i realiziran time što je sa čitavom svojom obitelji zaposlenik državnih službi i firmi? Zna li da će mu gospođa u pekari, koja zarađuje 1500 kn mjesečno, a čiji muž je npr. branitelj bez priznatih prava, sutra slasno pljunuti u tijesto, kojeg će mu zamijesiti bublicu i krafnu? Zna li da možda i konobar razmišlja slično, kada mu donosi kavu sa šlagom? Zna li to zbrinuti domoljub, kad osjeti u ustima čudan okus? Zna li zašto ne može doći na hitnom prijemu do doktora na vrijeme, iako vrti sve brojeve stranačkih kolega u Ministarstvu? Zna li da su tri doktora koja su tu trebala raditi odnedavno u Irskoj? Zna li zbrinuti domoljub, zašto mu je grad 9 mjeseci u godini potpuno pust, mrtav, prazan? Zna li zašto se u dalmatinskom gradu ne čuje dalmatinska pisma pa ni techno, kamoli blues ili rock ali se zato konzumira, stimulira i debelo materijalizira niskostrasna, primitivna, istočna harmonika poskočica? Je li "mala bara, puno krokodila" opravdanje za političku nebrigu prema budućnosti našeg naroda i poslovično gledanje samo vlastite pozadine?
Hrvatska je danas ruglo Europske unije u ulagačkom pogledu. U pogledu medicinske skrbi. Pravne sigurnosti. Školstva i obrazovanja. I nije problem u našem čovjeku koji nakon stečene diplome samo želi živjeti i raditi. Ne optužujmo ga jer želi bolje. Jer prati portale i traži boljitak na Googlu. Instagramu i Facebooku. Jer u "radno vrijeme" radije sjedi na Rivi, nekoliko sati nad jednom kavom, nego da radi 10 sati za 2300 kn. Riba uvijek smrdi od glave, a ne od repa.
Kad vidimo ostale države nastale iz nekadašnje velike državne tvorevine, jasno je da njih muče gotovo isti problemi. Tako da je zapravo paradoksalno da Hrvatsku danas muče ex jugoslavenski problemi. Granice smo odredili. Podigli nekakve fizičke barijere. Usmeno se ogradili od nekadašnjeg tzv. bratstva, propalog u ratu. "Pobjegli" u EU. Ali iz te "balkanske krčme" ne možemo otići nikako. Ta krčma i dalje živi u nama, a s nama će i umrijeti, dok gledamo sa prozora Općine na prazan i napušten grad. Ili dok iz kruga krušne peći, krvavih očiju i bolnih dlanova, promatramo posjetitelje pizzerije u Dublinu.
