Trail trčanje – možda najbliži opis tog sporta na hrvatskom jeziku bio bi planinsko trčanje (iako ne podrazumijeva uvijek trčanje ). Puno ljudi će se odmah tu obeshrabriti. Planine? Nije to za mene. Mogu se izgubiti, ozlijediti, pojesti će me vukovi, oteti vile...
Trčanje? Još manje za mene. Zadnj put sam se zatrčao kad me je natjeralo na tjelesnom da trčim 6 minuta. Sad ne bi mogao ni minutu... Sve se svodi na kraju na istu stvar. Motivacija. Zašto da se uopće bavim time? Mogu vam reći zašto se ja bavim.
Volim otvoreni prostor, volim brda i planine. Za mene je planina svetište u kojem nalazim mir. Gore, u brdima svi problemi se čine dalekim, prizemnim i manje važnim. Vrijeme ima neki drugačiji tijek, a stvari se postavljaju u svoju izvornu perspektivu – a to je da nismo mi bitni nego ova priroda oko nas. Pravila su jednostavna – poštuj prirodu, potisni svoj ego, budi skroman i opasnosti će nestati. Tek tada možeš postati i dio te prirode i uživati u svim blagodatima koje pruža i za tijelo i za duh. Čovjek živi u ogromnoj zabludi da može kontrolirati, upravljati i posjedovati prirodu. Mi smo tek zrnce prašine u ogromnoj pustinji koje vjetrovi vječnosti mogu lako otpuhati i da se sve nastavi kao da nas nikad nije ni bilo. Kako li sam sam s trail trčanja završio na vjetrovima vječnosti J ? Valjda čovjek dok je u brdima ima dovoljno vremena i razmišljati.
Volim napor. Pročišćava od nepotrebnih misli. Daje bolji fokus na ostvarenje cilja. Bilo kratkoročnog – pokušati ću se popeti do onog vrha za pola sata, ili dugoročnog – ne smijem preskočiti trening, važna utrka mi je za 6 mjeseci, moram se dobro pripremiti. U samoj pripremi za ostvarenje nekog cilja ili za vrijeme same utrke, cijelo se vrijeme nosim s problemima koje je gotovo nemoguće izbjeći: neočekivana ozljeda, nedostatak vremena, viroza, žuljevi, iscrpljenost, nedostatak sna, vrućina, pothlađenost, udarci i nagnječenja, ogrebotine, padovi, mučnine, žeđ, bol u zglobovima, grčevi... Trail trčanje me uči da se nosim s problemima i prevladam ih na putu do cilja. Kad si svjestan da to možeš, nema boljeg poticaja za samopuzdanje. Onda to otvara i neke druge puteve u životu. Sjajan je osjećaj da si u stanju napraviti nešto što ti se prije činilo nemogućim. A sve si to postigao sam, svojim radom i upornošću.
Volim ljude. Teško je nabrojati koliko sam divnih ljudi upoznao kroz ovaj sport. Još uvijek je u trail trčanju jako naglašeno ''kompanjonstvo''. Uvijek ćeš dobiti poticaj od drugih trkača kada vide da ti je potrebno, ako si pogriješio skretanje upozoriti će te iako ste možda rivali na utrci. Osim samih trkačkih događaja isto tako su mi dragi razgovori nakon – tko je gdje zalutao, gdje je upao u blato, za koliko se vremena negdje spustio ili popeo, gdje je morao hitno na wc, a nije imao papira, tko je koga i gdje sreo, komentiranje opreme, itd.
Volim putovati. Odlasci na treninge ili utrke mi daju mogućnosti da posjetim neka mjesta koja u nekim drugim okolnostima vjerojatno nikad ne bi vidio.
Recimo još što i vrapci na grani znaju. Kretanje je zdravo. Smanjuje rizike od mnoštva bolesti. Boravak u prirodi je najbolji način za opuštanje (kad ste u planini sreli nekog tko je loše raspoložen?). Pruža mogućnosti putovanja i upoznavanja nekih novih lokaliteta na siguran način (staze na utrkama su označene, postoje okrepne točke, služba spašavanja i brojni volonteri koji su prisutni).
Da li u svemu ovome možete naći svoj motiv? Možda da, a možda imate neki svoj koji ovdje nije spomenut. Kakav god, njegujte ga, dajte mu da vas pokrene, makar i polako. Nitko vas neće čudno gledati ako prehodate cijelu utrku. A kad se pokrenete, okusite ovaj sport, onda ste pokupili virus kojeg se nećete lako riješiti. I nemojte, nek vas zarazi potpuno, to je najzdraviji virus. Mene trese već 6 godina i nakon tog vremena sigurno mogu reći da mi je trail trčanje promijenilo život, na bolje.
