Novi kolumnist našeg portala je 38-godišnji Splićanin Marko Herman. Marko se intenzivno bavi ultra trail trčanjem. Jedan je od osnivača i aktualni predsjednik Trail i treking kluba Strka. Poznat je kao organizator brojnih trkačkih događanja. Uvik u pokretu; voli planinarenje, posebnu pažnju posvećuje putovanjima, pa i onim u najudaljenije krajeve svijeta.
Marko je inače diplomirani kineziolog i radi kao osobni trener. U nastavku pročitajte njegovu prvu kolumnu napisanu za Dalmacija Danas.
Koliko vas koji ovo čitate može pretrčati 10 kilometara? Koliko vas može 100? 100 milja? I to po planinama? Reći ću vam - svi vi. Naslov ove kolumne je zapravo parafraza naslova bestsellera Cristophera McDougalla, "Rođeni za trčanje", u kojem se tvrdi da je čovjek stvoren da bi se kretao, trčao. Od svih stvorenja na kopnu čovjek je biološki jedan od najbolje prilagođenih organizama za dugotrajno, neprestano kretanje. Snažan donji dio lokomotornog sustava, ogroman potencijal opskrbe tkiva kisikom, gotovo nepresušan izvor energije u zalihama tjelesne masti i ono najvažnije – savršen sustav hlađenja. Zapravo, nijedno živo biće nema žlijezde znojnice po cijelom tijelu kao čovjek koje mu omogućuju tako efikasan sustav hlađenja. Upravo je to, osim intelekta, bila značajna čovjekova evolucijska prednost.
U praskozorje razvoja čovječanstva, dok je još bio lovac i sakupljač, ta njegova sposobnost učinila ga je vrlo uspješnim lovcem, omogućila sigurniji izvor hrane i time rast populacije i njegovo širenje po cijelom globusu. U čemu je kvaka? Čovjek je doslovno lovio životinju do iscrpljenosti. Većina životinja je brža od čovjeka, međutim nakon nekoliko stotina metara bijega mora stati da se ne bi pregrijala dok bi se čovjek mogao i dalje nastaviti kretati. Iako brža, nakon nekog vremena životinja bi se jednostavno počela pregrijavati i morala bi potpuno stati, što bi je onda učinilo laganim plijenom za čovjeka. Dan danas se takvom metodom lova služe Bušmani, pleme u Africi koje još uvijek živi načinom života lovca i sakupljača.
Da se vratimo na ono prvo pitanje. Svi mi imamo u svom genetskom kodu sposobnost prevaljivanja ogromnih udaljenosti bez stajanja. Samo smo, kao u još puno stvari, izgubili vezu sa svojim korijenima. Život suvremenog čovjeka pružio nam je udobnost, nepostojanje potrebe da radimo ono za što smo stvoreni. Danas je normalno da se velikoj većini čini nemoguće istrčati 10 kilometara, da ne govorimo nešto više od toga. A zapravo smo stvoreni da činimo upravo to, rođeni da činimo ono što nam je sad nemoguće. Puno puta čujem pitanje zašto idem na utrke duge 100 i više kilometara. Ovo je jedan od odgovora na to. Zato jer je to u meni, u svima nama. Teško je reći kad smo izgubili tu vezu s iskonskim, ali znam da se sve više ljudi tome vraća. Ni sami često ne znaju što ih privlači takvim utrkama, izazovima koji traju 2, 5 ili 15 sati, ponekad i 2 -3 dana. Pomisao na brojnost trail i treking utrka prije 7-8 godina i danas najbolje govori o tome koliko se ljudi ipak vraća u prirodno okružje, zbog gibanja, trčanja. I nitko ih zbog toga ne gleda kao čudake, što je donedavno također bio slučaj.
Danas je to utrka za izazovom, najboljim vremenom, plasmanom. Nekad je to bila utrka za lovinom, preživljavanjem. Motiv je različit, ali suština je ista. Noga ispred noge, korak po korak – svladavanje udaljenosti snagom vlastitih mišića i volje. Nemoguće je ipak moguće.
