Prije, kad bi čuo riječ Džemo, prvo bi mi na pamet pao veliki hit Ramba Amadeusa, ”Džemo voli džem”. Sada mi prvo padne na pamet Džemal Jašarević, za kojeg ne znam da li voli džem, ali znam da voli trčanje. I to jako. I to po planinama. A tko je taj Džemo? Ako bi se predstavljao na nekom kvizu, vjerojatno bi rekao

– Zovem se Džemal Jašarević, imam 45 godina, dolazim iz malog mjesta Kalinovika iz BiH i bavim se stočarstvom, a u slobodno vrijeme trčim”

Međutim, Džemina priča je više od toga.

Prepoznali su to Lejla Kajić i Davorin Sekulić koji su za Klix.ba u koprodukciji s Al Jazeera Balkans snimili dokumentarni film o Džemi. ‘

– Trčim kako bih uhvatio osjećaj slobode i kada trčim znam da sam nezaustavljiv. To je za mene život, ja tako živim – Džemina je izjava koja jasno govori što za njega znači trčanje. To je puno više od dolaska od točke A do točke B. Nije mu važno rivalstvo, pobjeđivanje i rezultat (iako je redovito na postoljima), već taj osjećaj nesputanosti i slobode. Zato i nije zaposlen u nekoj firmi, sa šefom iznad glave, nego je sam svoj gazda. Iako je to vrlo težak život, Džemo se bavi stočarstvom. Diže se prije sunca i radi naporno sve do mraka. Pa kako onda trenira? Našao je način i za to. Sve radi trčeći. Najčešće s ”civarama” (karijolom) u rukama i po dvadesetak kilometara dnevno. Kada ide po stočnu hranu, u njoj zna biti i 150 kilograma tereta koje mora uzvući uzbrdo. A svaki slobodni trenutak otrči u brda ili vježba kod kuće. Malo je ljudi s takvom radnom etikom. Jednostavnost i skromnost, prvo je što pomislim kad je Džemo u pitanju i u tome se krije veličina ”malog” čovjeka. Neću zaboraviti kad sam prvi put čuo za njega iz Facebook statusa Sanje Kavaz koja je organizirala Jahorina Ultra Trail na kojoj je trčao i Džemo. Nakon što je pobijedio na utrci, Sanja je iz razgovora s njim saznala da nije uspio naći prijevoz iz Sarajeva do Jahorine pa je krenuo na utrku trčeći gotovo većinu od 26 km uzbrdo, do starta utrke. Uspio je ipak ustopati neko auto i u zadnji čas stići na start. Džemo nema fancy opremu, skupe patike, hidracijske sisteme, satove s GPS-om tako da se za njega može reći ona: ”boj ne bije svijetlo oružje, nego boj bije srce u junaka”. A Džemo je u filmu otkrio i što je to u njegovom srcu, što ga motivira. Život ga nije mazio. U ratu je morao bježati iz svog sela, a brat s kojim je bio jako vezan je poginuo. Sve svoje utrke posvećuje njemu. Kad god mu je teško u utrci, sjeti se brata i to mu daje snage da ustraje, bez obzira koliko naporno bilo.

Velika Džemina želja je bila nastupiti na nekoj utrci izvan na BiH, pa sam ga pozvao na utrku Absolute Biokovo Challenge koja se trebala održati u 5 mjesecu, ali me je iznenadio kada se pojavio 3 mjeseca ranije na utrci Marjan Trail u gostima, Dugopolje edition, s cijelom ekipom za snimanje. Tada sam saznao da snimaju dokumentarac o njemu pa je to bio razlog ranijeg dolaska. Upoznali smo se u cilju. Džemo je bio Džemo, skroman i jednostavan. Bez puno riječi, bez da i zna s kojim vremenom je završio, osvojio je izvrsno 3 mjesto, na terenu na koji nije naviknut, u vrlo jakoj konkurenciji ponajboljih dalmatinskih trkača. Biokovo je otkazano zbog epidemije Covid 19, tako da je sudbina ovaj put pomogla Džemi i zbog snimanja filma mu se ispunila želja da otrči jednu utrku izvan BiH. Film o Džemi je otvorio Al Jazeera Balkans doc film festival i može se pogledati online.

I upravo dok ovo pišem saznajem da je oborio rekord staze na utrci Trebinje vertikal – Trka u kamenu. Džemu očekujemo na Biokovu dogodine, ne sumnjam da će napraviti izvrstan rezultat, ali, to je njemu ionako manje bitno. Doći će po osjećaj slobode, suočavanja s izazovom, zbog onoga što jest, jer njemu je trčanje život.

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime