”Ko ovo more platit!” – koliko smo to puta čuli ili sami izrekli. Često, ponekad i malo prepotentno, uvjereni u jedinstvenu ljepotu naše Hrvatske, stavljamo u drugi plan ono što drugi imaju. A zapravo je sve to naše, zajednička baština ljudskog roda (pri tome ne mislim da mi to ”zaista” imamo – mi smo samo jedna prolazna epizoda u životu tih masiva i možemo se samo diviti njihovoj ljepoti). Tom idejom su Dolomiti uvršteni na UNESCovu listu svjetske baštine i to ne bez razloga. Taj planinski masiv na sjeveru Italije, s 18 vrhova viših od 3000 metara predstavlja jedinstvenu gemorfološku strukturu, a ujedno je i praznik za oči. Litice visoke nekoliko stotina metara, stjenovite gromade koje se izdižu iznad 3000 metara, brojne uske i duboke doline, planinska jezerca, prijevoji s kojih pucaju nevjerojatni vidici čine dio dramatično razvedenog krajolika Dolomita. Sve je to povezano brojnim cestama i planinarskim stazama. Gotovo da nema vrha do kojeg se ne može doći nekom žičarom (koje prometuju jednako zimi i ljeti), a sve stjenovite barijere, litice i vrhovi su premreženi mnogim via ferratama – izloženim planinarskim stazama koje su osigurane fiksnim sajlama, stepenicama i ostalom ”željezarijom” koja omogućava sigurno kretanje u stijeni. Zbog te ”željezarije” su i nazvane via ferrate. Puno ih je nastalo za vrijeme prvog svjetskog rata jer je tu bila linija razgraničenja i vojnici su bili prisiljeni urezivati rovove i tunele u same litice – ali to je jedna druga priča o nevjerojatnoj količini ljudskog rada i hrabrosti.
Upravo su Dolomiti arena jedne od najprestižnijih svjetskih trail utrka – Lavaredo Ultra Trail-a. Centar događanja je Cortina d’Ampezzo. Stara dama, kako joj od milja tepaju, mali je gradić u dolini u srcu Dolomita. Može se podičiti i da je olimpijski grad – 1956. je ugostila Zimske Olimpijske Igre.
Odmah po dolasku u grad može se osjetiti da je to mondenije odredište. Mali uređeni hoteli, restorani, luksuzni dućani i ono što je nama bilo zanimljivo – dućani sportske opreme. Zanimljivo je da u gradu nema niti jedan jedini fast food. Možda nije loša smjernica za naše destinacije koje se diče elitnim turizmom, a na svakom kantunu je neki fast food.
Osim utrkivanja, razlog mog dolaska je bilo i sudjelovanje na sajmu u okviru utrke i promocija velikog trail projekta u kojem sudjelujem organizacijski – Dalmacija Ultra Trail. Želimo jednog dana napraviti utrku reputacije kao Lavaredo Ultra Trail. Jako se trudimo i mislim da smo na dobrom putu.
Lavaredo Ultra Trail okuplja popriličan broj svjetske trkačke elite, a natječe se u 3 dužinske kategorije: 20km, 48km i 120 km. Ja sam se odlučio na 120 km. Pa šteta bi bilo uživati u samo 20 ili 48 km te ljepote. Želim sve! Start je bio u 23 sata. Na startu nas je došao ispratiti dio ekipe iz kluba Strka čiji sam član, a još dvoje članova Trail i treking kluba Strka je trčalo istu kategoriju kao i ja – Katarina Kukučka i Ante Pešić Golub. Također, bračni par Ercegović, Darija i Ante su s Aleksandrom Balažinecom trebali startati kategoriju 48 km, a Igor Drašković je odradio dvadeseticu koja se prva trčala. Prava invazija Strke na Dolomite!
O samoj utrci neću posebno pisati. To je uglavnom slijed uspona i padova, u doslovnom smislu kad je visinska razlika u pitanju i onih kad je glava u pitanju. Bilo je nepredviđenih problema, bolova, beštimanja sebi u bradu, wow momenata i divljenja naglas, pitanja ”što meni ovo triba”, umora, hladnoće i vrućine, preskakanja potoka, iščekivanja da vidim Anamariu na tranziciji (velika okrepna stanica na polovici utrke), gledanja u nazubljene grebene i vrhove, umivanja i polijevanja vodom iz hladnih planinskih potoka, drhturenja na okrepama uz juhu, mijenjanja baterija čeone lampe, vađenja kamenčića iz patika, navlačenja i skidanja odjeće i nečeg što nikad do tada nisam radio na utrkama – fotografiranja mobitelom.
Nakon 20 sati i 45 minuta uspješno sam prošao stazu dugu 120 km s 5800 m ukupne visinske razlike.
Kao da mi nije bilo dosta Dolomita, dan poslije smo odlučili još malo otići u obilazak. Nakon dvadesetak minuta vožnje uzbrdo stigli smo do žičare koja nas je digla na 2137 metara nadmorske visine nadomak Cinque Torri – jedinstvene skupine od pet stjenovitih tornjeva od kojih najvisočiji ima dvjestotinjak metara. Na par minuta hoda od žičare dolazi se među same tornjeve i staza vijuga između njih tako da se osjećaš kao mali mrav ispod tih kamenih divova. Cinque Torri je raj za penjače i na svakom tornju se može vidjeti po nekoliko penjača. Pokraj tornjeva nalazi se muzej na otvorenom posvećen vojnicima iz prvog svjetskog rata koji su se tu borili. Izrađene su vjerne replike (na stvarnim položajima) bolnice, topničkih položaja, vojničkih baraka i rovova. Dan ranije prešao sam 120 km, ali noge su začuđujuće dobro slušale u šetnji. Ipak, jedva sam dočekao da odemo na ručak u obližnji planinarski dom. Osim što iz njega puca nestvarno lijep pogled hrana je bila jaaaako ukusna i ono što me još više iznenadilo, po sasvim pristojnim cijenama. Jeli smo uglavnom tjestenine na razne načine (ipak smo u Italiji).
Iako sam puno toga obišao u tih nekoliko dana toliko toga još je ostalo u planovima – popeti sa na Tofane, proći neke via ferrate, pronaći neka skrivena jezerca i male planinarske domove. Mislim da koliko god puta se vratio, uvijek će ostati još neki razlog da opet dođem. A onda mi se s kojeg vrha možda i otme uzdah ”ko ovo more platit!”.
