Nikad nisam bio odmorniji nakon Dalmacija Ultra Traila. Kao i obično, nisam trčao ovu utrku pa da bi bio umoran od trčanja, nego sam sudjelovao u njenoj organizaciji. Razlog zašto nisam umoran jest bitno reducirano izdanje, zbog dobro nam znane nevolje Covid 19. Ali inače, kad je utrka u svom punom kapacitetu, zahtijeva puni kapacitet svih koji sudjeluju u organizaciji. Kažu (a mogu reći da i znam) da su ultra utrke jako teške, ali da je organizacija jedne takve utrke puno teža. Cilj nam je bio stvoriti jaku međunarodnu utrku koja na najbolji način promovira Dalmaciju i Hrvatsku i stavlja je na mapu kao idealnu destinaciju za ovaj sport i boravak u prirodi. Do korone bili smo na dobrom putu – lani je sudjelovalo preko 700 trkača iz 40-ak država. A u projektu je bilo angažirano oko 300 volontera, ljudi spremnih odvojiti svoje slobodno vrijeme i s osmijehom za svakog trkača odraditi ogroman posao.
Cjelogodišnji posao pripreme sažet je u tri–četiri dana koliko traje događanje.
Uzmimo jednog imaginarnog trkača, nazovimo ga Piotr. Živi u Poljskoj i trčanje utrka suludih dužina po planinama njegova su strast. Čuo je od prijatelja da su bili na utrci u Dalmaciji i da je to nešto predivno, da mora otići tamo. Prvo provjerava web i FB stranicu utrke. Prikuplja sve informacije i sa zadovoljstvom zaključuje da su staze verificirane od međunarodne trail asocijacije i da nose kvalifikacijske bodove za velike svjetske utrke. Divi se fotografijama s utrke, napravljenim od ruku profesionalnih fotografa. A promo video je učvrstio njegovu odluku da trči utrku. Web stranica, dizajn i vizuali na stranici, video, fotografije, kvalifikacijski bodovi – sve to treba osmisliti, odraditi i platiti. A to je tek početak. Piotr odlazi na stranicu za prijave koja je ujedno i službeni mjeritelj vremena. To je sve napravio u veljači, osam mjeseci prije utrke. I dok Piotr vrijedno trenira, organizatori dalje vrijedno rade na pripremi. Obilazi se, čisti i priprema oko 180 kilometara staza. Neke staze su bile zaboravljene desetljećima. Sada su očišćene i vraćene u život. Pokraj nekih su bili divlji deponiji. U dogovoru s lokalnim vlastima, otpad je odvezen kamionima. Odrađuju se brojni sastanci s predstavnicima lokalnih samouprava i turističkim zajednicama, a stotine mailova se izmjenjuju sa sponzorima, partnerima i brojnim trkačima zainteresiranima za utrku.
Sve u znaku utrke
Sav sretan, Piotr nas u svibnju susreće za našim štandom na sajmu u Poljskoj i ushićen priča kako se već prijavio na utrku i da jedva čeka doći. Uz rakijicu s mosorskim travama, pričamo o utrci i punimo mu ruke promo materijalima. Poljska nije jedina država u koju smo putovali da bi na sajmu promovirali utrku.
Nekoliko dana prije utrke Piotr stiže u Omiš. Grad je okićen zastavama, banerima, plakatima, sve u znaku utrke. U velikom šatoru, na sajmu koji prati utrku, kupuje opremu, suvenire, druži se s drugim trkačima. Prediže svoj startni paket u kojem je lijepo dizajnirani startni broj, posebno izrađena majica utrke i poklon sponzora, zapakirano u vrećici koja je i sama dizajnirana pa je lijep suvenir.
300 ljudi u organizaciji
Na dan utrke, oko 180 km staza je označeno posebnim oznakama (upotrijebi se oko 7 tisuća oznaka koje su izradili volonteri), a nakon označavanja cijela staza se provjerava još jednom, svih 180 km. Kombiji razvoze namirnice na 12 okrepa raspoređenih po stazi, a brojni volonteri se polako raspoređuju na svoje pozicije - na prijelaze ceste, okrepe, na stazi koju stalno treba kontrolirati. Tu su vatrogasci, policija, medicinsko osoblje, HGSS... Kako utrka traje 30-ak sati, na nekim mjestima volontere se mora organizirati u 4 smjene. Općenito, posao organiziranja volontera je vrlo zahtjevan. 300 ljudi treba znati gdje, kada i što treba raditi.
Piotr trči najdužu stazu, od 120 km, koja starta iz Solina. Start je u noćnim satima iz amfiteatra Salone koji je posebno pripremljen za tu priliku. Utrka ima više staza. Osim ove što kreće iz Solina, jedna starta iz Makarske, a jedna iz Dugog Rata. Sve završavaju u Omišu.
Sabotaža sa oznakama
I dok se Piotr bori na stazi sa svojim poteškoćama, mi se borimo sa svojima. Netko nam je poskidao oznake na jednom dijelu. Hitno šaljemo ljude da to poprave. Uskoro saznajemo da je netko poskidao i stavio oznake u krivom smjeru na drugom dijelu staze. Nekoliko trkača griješi i cijeli projekt može biti ugrožen zbog naizgled banalne stvari. Ljudi na terenu ekspresno i to rješavaju. Imamo ozlijeđenog negdje na 55. kilometru...
Nakon teške utrke, Piotr sav sretan utrčava kroz brojne napuhane lukove u cilj, bodren svojom obitelji i prijateljima. Oko vrata dobija finišersku medalju koju smo mjesecima prije naručili iz Kine. S pivom u ruci koje je posebno napravljeno i brandirano za utrku, prepričava svoje dogodovštine sa staze.
Potpuno volonterski projekt - zasad
I dok se dan poslije, zadovoljan zbog dobre utrke, Piotr pakira za povratak u Poljsku, volonteri i dalje rade – kupe oznake sa staze, mnoštvo stvari treba pospremiti, odvesti, složiti...
Ne smije se zanemariti činjenica da su projekti slični ovom uglavnom komercijalni, dok je Dalmacija Ultra Trail potpuno volonterski projekt. Da li će takav ostati, ne znam. Možda je za daljnji rast utrke potreban komercijalni pristup, ali to je druga tema.
I na kraju svega, mi smo sretni što su Piotr i nekoliko stotina trkača sretni i idu kući sa nezaboravnim uspomenama, a to je suština projekta, bio on komercijalan ili ne.
